Tuesday, November 17, 2026

DUPLIKAT

Posle VEZANIH, dobili smo još jedan film koji je pobedio na konkursu za najbolji scenario koji organizuje Apollon pri Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji, u sklopu Pinkove uzurpacije ove manifestacije.

Za razliku od VEZANIH koji su na jedan zanimljiv način kanalisali onu definiciju lošeg jugoslovenskog filma osamdesetih koju je definitivno oblikovao Dragan Kresoja, i u kome je bilo par zanimljivih rešenja u odnosu na očekivanja koja bismo imali od takvog materijala, DUPLIKAT je potpuna suprotnost i želi da se bavi nečim što je prava retkost u našem filmu, a to je white collar psihološki triler smešten u milje zaposlenih ljudi i visoke tehnologije.

Generalno, bavljenje zaposlenim ljudima je svojevrsna retkost za naš film koji je još tokom šezdesetih omasovio tu paradigmu lika bez posla ili bar nedefinisanog radnog statusa. DUPLIKAT u dubinu svog zapleta integriše radno mesto, sredinu u kojoj se privređuje, konkretno IT industriju, i po tome se izdvaja.

Reč je o labavoj adaptaciji DVOJNIKA, sa priličnim odstupanjima od Dostojevskog koji se navodi na špici, i zanimljivo je kako posle Žike Pavlovića koji je upravo definisao crnotalasovske postulate i junake nedefinisanog zaposlenja, imamo potpuno kontra primer sa DUPLIKATOM u kom profesionalni ambijent ima značajnu ulogu.

Reditelj Marko Glušić koji ima određeno iskustvo na telenovelama i direktor fotografije Dalibor Tonković, prave sliku koja umnogome uživa u ambijentima i svetlu tehno-korporacije, i DUPLIKAT je u tehničkom pogledu konzistentan i spada među uspelija Apollonova ostvarenja.

Činjenica da se već u žanrovskom pogledu uz TROJE Petra Pašića, KO ŽIV KO MRTAV Radeta Ćosića, VIDEOTEKU Luke Bursaća plasira u domen izvesnih žanrovskih iskoraka unutar te produkcije, i to da je među tehničkim uspelijim delima ove striming kuće, smešta ga u gornji dom njihove ponude.

Nažalost, film ima i krupne nedostatke, od kojih ga neki čine suštinski slabijim, a neki ga nažalost potapaju u ambis koji inače ne bi zasluživao.

Osnovni problem filma je glavna uloga Đorđa Kreče koji je očigledno zbog izazova igranja dva lika (iako se drugi lik pojavljuje srazmerno malo) odlučio da ih maksimalno diferencira. Nažalost, onaj manje važan i manje prisutan je odigran u jednoj životno uverljivoj ekspresiji, dočim je ovaj glavni dominantni lik odigran sa ozbiljnim preterivanjima, u očiglednoj želji da nam dočara njegovu uznemirenost i psihičke poremećaje. Ne samo da je to učinilo dominantnog protagonistu veoma teškim za gledanje, i samim tim film u kom je on stalno u kadru, skoro nepodnošljivim, već je razotkrilo i sve preokrete koje bismo i inače naslućivali.

Zahvaljući Krečinoj nekontrolisanoj igri, nažalost, film je enormno izgubio i pretvorio se u jedno izazovno iskustvo ali na pogrešan način.

Ako imamo u vidu da neke scenarističke bravure ni inače nisu karakteristične za savremeni srpski film, scenario Borisa Lukmana, u suštini odgovara nekim očekivanim dometima naše produkcije, i svakako prevazilazi Apollonov prosek. Međutim, plaća skupu cenu producentske odluke da u filmu ima samo dve zvezde, jednu u sporednoj ulozi (Viktor Savić) i jednu u epizodnoj, maltene kameo (Nikola Pejaković). Ovaj duo iz serije 12 REČI koja takođe ima u sebi elemente tehnotrilera podiže nivo filma, i pokazuje kako bi izgledao samo da su producenti odlučili da uzmu potentniju i iskusniju podelu, ili da je Glušić uspeo da kontroliše Krečinu interpretaciju u glavnoj ulozi (jer ona kao dvojnika zaista ni po čemu nije sporna).

Zanimljivo je da sam u kratkom vremenskom periodu naišao na dva naša filma u kojima su glumci dobili priliku koja nije toliko česta u našoj kinematografiji da igraju dominantne glavne junake, i koliko su obe role otišle u jednom nekontrolisanom pravcu i potopile film.

U tom pogledu, teško je oteti se utisku da se o ovom filmu nekako mora progovoriti i u hipotetičkoj varijanti da je glavna uloga drugačije odigrana, ne zbog toga što je takva alternativna verzija moguća, koliko da bismo rasvetlili ipak natprosečan trud ostalih sektora za standarde Apollonove produkcije.

Isto važi i za trajanje od 118 minuta koje uprkos tome što prva dva minuta čini nabrajanje sponzora a špica na kraju oduzme još četiri ipak preambiciozno. Naši filmovi su kroz istoriju vrlo retko trajali puna dva sata, čak i neki koje smatramo "epskim". Pavlovićev NEPRIJATELJ, po adaptaciji Bore Ćosića, trajao je 95 minuta i imao podelu od tada najpoznatijih glumaca na čelu sa Batom Živojinovićem, a uzimam ga za poređenje zbog istog proznog osnova.

U jednoj pola sata kraćoj verziji, sa smanjenim intenzitetom Krečine igre, DUPLIKAT je mogao biti prihvatljiv second hand trler o čoveku koji u psihološkoj krizi počinje da umišlja kako ima dvojnika i nevoljama zbog kojih upada u to.

Ovako, to ostaje film koji je jako težak za gledanje, i uz najbolju volju se ne može preporučiti nikome sem najuporijim forenzičarima i proučavaocima žanra, ili srpske kinematografije u celini. Samo jedan ili dva elementa su ga delili od više nego prelazne ocene * * ali nažalost ovako kako su izvedeni potopili su film.

* 1/2 / * * * *

Monday, November 16, 2026

THE WRATH OF BECKY

Prvi film u serijalu o BECKY režirali su ljudi koji su pre toga snimili tanak film COOTIES ali i izvanredan film BUSHWICK. I onda je BECKY bila jedno čudno razočaraje jer je film s jedne strane postigao publicitet, a u danima korone kad je proradio drive-in i određeni uspeh, ali u njemu nije bilo ničega vrednog pažnje.

Uprkos silnoj želji da budu transgresivni, film je zaista bio sveden na to da Kevin James igra against type i da se home invasion priča o devojčici koja brani svoj dom i sveti oca pretvori u HOME ALONE sa gore scenama upadanja u klopke i ubijanja, ali i ništa više od toga.

Matt Angel i Suzanne Coote rade nastavak u kom Lulu Wilson igra BECKY, i u njemu se jedna od primedaba koje sam imao u priči o prvom filmu na jedan neobičan način razrađuje.

Naime, govoreći o prvom filmu, rekao sam -

Međutim, ovo nije THE BABYSITTER. Nema smisla za humor, nema naročite napetosti, nema nažalost ničeg previše efektnog, iako želi da bude jako cool, pa između ostalog i kroz toliki obim krvoprolića.

Ovo je mogao biti dobar film. THE BABYSITTER u tome jeste uspeo. Međutim, ovde nema ideja, nema virtuoznosti, šarma, prilično je sve to nažalost mlako iako se sve vreme kao igra vatrom.

I ovo poređenje sa THE BABYSITTER zapravo sada dobija na još većoj aktuelnosti. Naime, THE BABYSITTER je bio inauguracije Samare Weaving kao ikone savremene horor akcione komedije, dakle ona u tom filmu postaje protagonistkinja filmova od kojih očekujemo doslovno horor, akciju i humor, bilo u formi direktne komedije bilo u formi dramske ironije.

Sa Lulu Wilson koja je porasla, u THE WRATH OF BECKY i kada više nije dete, ona prelazi sa role Judaha Lewisa na rolu Samare iz BABYSITTERa, što znači da mi i u ovoj formi imamo podžanr sa Samarom gde imamo filmove koji su bolji, na isti način kako je BABYSITTER bio superioran u odnosu na BECKY.

Samo sada poređenja idu u smeru READY OR NOT, AZRAELa, OVER YOUR DEAD BODY, MAYHEMa itd.

I tu je ponovo THE WRATH OF BECKY inferioran, ne samo idejno, već i produkciono.

Prosto, ove filmove su radili bitno veštiji reditelji sa više para.

Zanimljivo je da su Beckyni protivnici u drugom filmu pripadnici udruge Noble Men koji su kao neka varijatna Proud Boysa, sa kojima se oni zakače kada joj ubiju hraniteljku i otmu psa.

Onda ona u svesnom johnwickizmu odlazi na njihovo imanje da povrati psa i kad tu krenu neki nesporazumi sve ih pobije.

Ja se iskreno ne sećam neke stnažne dimenzije politčkog ekstremizma u prvom filmu, ali izgleda da je jeste bilo kada iznova pročitam sadržaj. Ovde ona nije dominantna ali je upečatljivija. Seann William Scott igra vođu te ćelije Noble Mena, vrlo zanimljivo, u underplayu koji ga ne čini praznim.

Međutim, očigledno je nekakva ideja da se Beckyn ubilački nerv jer ona ne napada prva ali kad joj se da povoda onda napada prva, opravda time da su ovi ipak neki podljudi, dakle neki rasisti neonacisti i sl. U tom pogledu, iako se kako rekoh te dimenzije prvog BECKY filma ne sećam, zapravo može reći da je ovo priča o odrastanju osvetnice koju igra Lulu Wilson ali i da je serijal o heroini koja se obračunava sa neonacistima, o čemu će govoriti i treći deo koji izlazi ovih dana, i u kome zadatak komičara koji igra gadnog negativca preuzima Neil Patrick Harris.

Angel i Coote sve ovo režiraju vrlo pojednostavljeno, film traje 82 minuta a i sa tim trajanjem je povremeno mogao biti brži, i u izvesnom mislu to je mudar potez, jer imajući u vidu limite, dobro je prebroditi ih efikasno. S druge strane, ako imamo u vidu da sada ovaj serijal poprima zaista intrigatne okvire jer pratimo rast i sazrevanje osvetnice i pratimo milje neonacizma i ekstremne desnice kao kontinuiranog neprijatelja, bilo bi dobro da filmovi budu naprosto bolji.

Na nivou prikaza Noble Mena, ima duhovitih i u izvesnoj meri pronicljivih detalja, ali ovo nije film koji uspeva da unese dovoljnu studioznost u softver kad je već nema u hardveru.

Od ove ekipe sam očekivao manje od ekipe BUSHWICKa i dobio sam mlad i šupalj pokušaj koji ima štošta da nauči od BABYSITTERa. Od Angela i Coote sam bio isto to samo spram ostatka Samarinog opusa.

Pa ipak, jako me zanima da vidi treći film.

* * / * * * *

Sunday, November 15, 2026

THE BEAST

THE BEAST je film na koji je Renny Harlin "uskočio" u toku snimanja kada je zamenjen inicijalni reditelj, inače kaskader. U pogledu reputacije, ovo je produkcija koja je možda i najozbiljnija na kojoj je radio poslednjih godina - Pete Berg je producent, Bergov snimatelj Jacques Jouffret je direktor fotografije, MGM Amazon je uključen.

U tom smislu, ovo nije film koji je najrelevantniji po bioskopskim rezultatima, Harlinova trilogija STRANGERS je zaradila više - od čega je prvi deo bio punokrvni hit. Ovo mu nije ni najbolji film u poslednje vreme, DEEP WATER i BRICKLAYER su bolji. Ali, reputaciono ovo je najjača postavka.

U tom smislu raduje da je reč i o dobrom filmu.

Ako imamo u vidu da ovaj film nosi dva elementa prema kojima ja kao gledalac nisam naročito predisponiran, a da mi nisu smetali u očekivanoj meri, to je još indikativnije.

U izvesnom smislu, THE BEAST se nadovezuje na dva ili više sličnih filmova, pre svih ESCAPE FROM NEW YORK i AIR FORCE ONE, a samim tim i na BIG GAME koji je sublimacija ta dva filma. Dakle, ovde imamo američkog predsednika koji postaje akcioni heroj i mora da pobegne iz grada u kom se dešava jedan opšti haos i neka vrsta globalnog puča protiv svetskog policajca.

U odnosu na ESCAPE FROM NEW YORK ovaj film ima najmanje sličnosti kad je reč o dinamici među junacima jer zapravo nemamo Snake Plisskena. Ovde je predsednik glavni akcioni heroj. Pa ipak, pominjem ovaj film jer imamo slične motive grada iz kog se mora pobeći, u ovom slučaju to je Madrid i jednog novuma koji ne postoji u stvarnosti ali bi mogao postojati.

Kao što kod Carpentera postoji kapsula za spasavanje predsednika iz Air Force One koja deluje kao logično tehničko rešenje, ali ne postoji u stvarnosti jer tehnički nije izvodljiva, tako u filmu THE BEAST postoji ofanzivno naoružanje na predsednikovoj limuzini.

S druge strane, u AIR FORCE ONE takođe postoji slična kapsula ali predsednik uzima akcioni protagonizam i pretvara Air Force One u prostor za jedan uspeo DIE HARD-derivat.

Kad je reč o derivatima, Jalmari Helander je snimio film BIG GAME koji je u finskoj nedođiji prožeo ova dva uzora i u njemu je Sam Jackson odigrao ulogu američkog predsednika koji uz pomoć dečaka kog igra Onni Tommila postaje akcioni heroj.

Finac Renny Harlin poput svog zemljaka Helandera stavlja Jacksona ponovo u ulogu američkog predsednikai akcionog heroja, s tim što on ovde ima dva saigrača, ranjenog telohranitelja kog igra Šveđanin Joel Kinnaman i automobil koji ima niz džejmsbondovskih detalja u pogledu naoružanja.

Inspiracija koju sam naveo iz raznih filmova ne čini THE BEAST u klasičnom smislu derivativnim jer ako imamo u vidu i Naishullerov HEADS OF STATE, očigledno je zaplet o padu predsedničkog aviona i njegovom pretvaranju u akcionog heroja postao trop a ne toliko zaplet nekog konkretnog naslova (iako to suštinski jeste).

Sad se vraćamo na temu onoga na šta nisam predisponiran. Naime, činjenica da imamo priču o američkom predsedniku koji ostaje sam sa ranjenim telohraniteljem o kom više brine nego ovaj o njemu, sama po sebi jeste potentna. Činjenica da su zatvoreni u neprobojnom vozilu koje može da izdrži neverovatno snažne udare takođe je zanimljiva. Međutim, ono čega u stvarnosti nema, a to je naoružanje samog vozila koje ima džejmsbondovske dimenzije, svemu daje jednu dozu olakšavajuće okolnosti. Rečju, premisa je dosta ublažena time da predsednik ima način da uzvrati i to sa uređajem koji ima visok stepen automatizacije što zapravo direktno obesmišljava osnovnu premisu - najmoćnijeg čoveka na svetu koji sada mora da se izbori sa svojih deset prstiju i radeći stvari koje je delegirao drugima inače.

Međutim, to izneveravanje premise nadoknađeno je zaista visceralnog visokokonceptualnom akcijom koja je kao i radnja filma vezana za automobil, uglavnom iznutra.

Drugi element koji mi je inače sporan jeste kada imamo situaciju u kojoj se suspense gradi iz nečega gde nam gledalačko iskustvo govori da uloga zapravo nema. Film nudi jednu izvrsno režiranu suspense scenu u kojoj predsednik inače vojni bolničar u prošlom životu, operiše ranjenog agenta Tajne službe. Scena je krvava, dinamična, uzbudljiva i time prevazilazi suštinski manjak suspensea u narativnom pogledu Ali, da nije imali bismo jedan pripovedački nothingburger oko građenja tenzije oko stvari koja nije osnovni tok celine.

Konačno, kamernost postavke gde je jasno da će stvari ići u smeru Samovog samoupravljanja, i Joelovog sekundiranja se nije desila. Naravno, imamo diskustiju o tome kako Sam tako dobro kaže "motherfucker" ali imajući u vidu vrstu filma, u ulozi predsednika pruža jedan začuđujuće emotivan pa na neki način i ubedljiv nastup. Ponovna saradnja Harlina i Sama Jacksona raduje, i ovu bih rangirao ispod LONG KISS GOODNIGHT i DEEP BLUE SEA ali daleko iznad CLEANERa.

Pored Sama, najveća zvezda ovog filma je Jacques Jouffet, izvanredan direktor fotografije koji je na Bergovom MILE 22 pokazao da akcija kada je on slika postaje "nešto drugo" i to se ovde ponavlja.

Ideja scenarija koji potpisuje Umair Aleem verovatno je bila da se snimi kamerni film za volanom, kakav je bio LOCKE Stevena Knighta ali sa puno visokooktanske akcije koja se odvija oko vozila i sa svetskom krizom koja se tiče junaka. I Harlin to uspeva da briljantno i visceralno orkestrira. Sa pravim saradnicima i evidentno solidnim budžetom, THE BEAST izgleda dobro, a Sam i Harlin na onim mestima gde treba da se pruži ljudskost, da odigra ljudski faktor, pokazuju iznenađujuže dobre rezultate za nešto što u pojmu tehnotrilera stavlja akcenat na tehno.

Ponekad je mučno čitati utiske u filmu u kojima se toliko pominju drugi filmovi, u jednom trenutku zapravo postaje nejasno o čemu se zapravo piše. Međutim, iako je mašina u kojoj se Sam vozi nova, delovi od kojih je sastavljen film o njoj su polovni i da bi stvar funkcionisala deluje da i sami autori moraju to da naglase.

Otud, svi ti naslovi koji se nameću i pominju kao što su ESCAPE FROM NEW YORK, AIR FORCE ONE, BIG GAME ili LOCKE nisu u stvari bug već feature. Računa se na to da će biti pomenuti i da su svima koji učestvuju u recepciji već poznati. Renny Harlin je već veteran i vremena kada je on pomerao neke granice bioskopske akcije su iza nas, pa je samim tim i prirodno da danas radi sa sekundarnim sirovinama koje je uostalom on sam onomad među prvima procesirao. Ipak, činjenica da njegov punopravni naslednik Jalmari Helander ima sličan film sa istim glumcem, pokazuje kako se neki krugovi ipak zatvaraju, i da je THE BEAST manje vešto spakovan, to bi bilo iscrpljujuće i tužno.

* * * / * * * *

Friday, November 13, 2026

BAD MAN

BAD MAN Michaela Dilibertija je izuzetno prijatno iznenađenje koje moram priznati nisam očekivao od scenariste filma 30 MINUTES OR LESS od pre petnaestak godina.

Taj film je režirao Ruben Fleischer koji je kao što znamo potom postao neka vrsta A ili bar A- reditelja skupih holivudskih produkcija, uprkos usponima i padovima, ali u njemu konkretno, osim A podele, ništa nije bilo na nivou ovog veoma značajnog prvog slova azbuke.

U tom pogledu, BAD MAN dolazi od čoveka kod kog su očekivanja snižena ali ne sasvim nepostojeća jer je posle dugog perioda bavljenja drugim stvarima nastupio sa indie filmom koji je sam pisao i režirao.

I proizveo je jedan od onih off filmova koji plene na nekoliko nivoa.

Pre svega, BAD MAN je film snimljen u jednom deficitarnom žanru. Obrni-okreni ovo je buddy cop komedija, napravljena u indie okrilju, i sa komedijom koja odnosi prevagu, pa rekao bih i sa malo jačim indie senzibilitetom. Ali, na kraju dana ovo je buddy cop filma, u kom ima misterije, ima odlične dinamike moći među momčadijom, ima prijavljivanja, ima akcije, ima duhovitih i snalažljivih načina kako da se ona postavi u kontekst - ima u suštini jako puno onoga što smo nekada uzimali zdravo za gotovo a sada nam fali, a Diliberti to pakuje toliko samouvereno da smo opet u riziku da krenemo da uzimamo zdravo za gotovo.

Seann William Scott i Billy Bob Thornton su izvanredno sparingovali u potcenjenom filmu danas veoma hajpovanog Rubenovog kolege Craiga Gillespieja MR WOODCOCK. I u izvesnom smislu, ovaj film ima u sebi nešto tog Dixie, duboko zaprženog južnjačkog gasa u kom se Thornton sjajno snalazi, i rekao bih da ne moram da pamtim WOODCOCKa a da me ovaj film ne podseti na jedan potcenjeni krimić s ovim glumcem - THE BADGE koji je režirao Robby Henson. Iako manje ironičan od BAD MANa, taj film je bio Thorntonov glumački tour de force u jednoj uspeloj a nepretencioznoj južnjačkoj misteriji. Sličan karijerni zaokret, u relaksiranom maniru, i naravno u skladu sa svojom glumačkom personom pravi Seann William Scott u ovom filmu.

Činjenica da je Scott u televizijskoj seriji LETHAL WEAPON igrao Wesleya Colea, lika dovedenog da zameni Martina Riggsa svemu daje jedan diskretan ali ne i nevažan meta sloj jer Donner nije snimio prvi film ovog tipa, ali jeste snimio najvažniji.

Međutim, on nije jedini glumački adut ovde. Formalni, ali i suštinski protagonista je lik bivšeg lokalnog heroja iz srednjoškolskog sporta koji je u međuvremenu postao sporedni pandur u stanici i igra ga Johnny Simmons. Simmons je proveo mladost kao jedan izuzetno harizmatičan sporednjak koji je stalno imao potencijala za nešto više ali se to nije desilo. Sada on više nije baš dečkić kakav je pre 16 godina bio u SCOTT PILGRIMu ali je i dalje dovoljno mladolik da može da odigra elegičnog mladog čoveka na pragu srednjeg doba koji oseća da je mladost prošla i da mu se snovi nisu ispunili.

Simmons kao lokalni policajac željan dokazivanja ali i pesimističan oko sposobnosti da dosegne nešto važno kao što je bio koš koji je dao kao đak, i Scott kao enigmatični supercop iz velikog (odnosno većeg) grade solidan mismatched buddy par, sa izuzetno uspešno integrisanim ballbuster šefom (koji to zapravo nije po ponašanju) i other guysima koji ovde imaju organsku ulogu, čak i bolju nego u tipičnim naslovima žanra.

Ovo je film u kom negativci nisu previše bitni jer je osnovna drama u sazrevanju glavnih junaka i Diliberti to shvata ali ne ide radikalnim kinbergovskim putem iz MR AND MRS SMITH gde zapravo negativaca kao karaktera nema. Ovde ih ima ali su reducirani na pravu meru i pojavljuju se u pravoj dozi i tačno kada treba.

BAD MAN bi se mogao definisati kao relaksiranija američka, južnjačka verzija HOT FUZZa i to ne bi bilo sasvim netačno. Štaviše, neki elementi zapleta se prilično poklapaju u ova dva filma. Međutim, Diliberti je bio u wrightovskom miljeu onomad ali ovo ipak nije sasvim to. BAD MAN se dešava u svetu u kom postoje pandurski filmovi i policajci se lože na njih, pre svega na BAD BOYS kao u HOT FUZZu, ali nema i direktnih parafraza scena u kojima se prepliću film i život i podvlači ta razlika između filma i života.

Film je atmosferičan, veoma je dobro osmišljen u domenu spoja akcije, krimića i komedije, ima neku sirovost gde kroz sitnorealistične ishode situacija uspeva da gradi komiku, i to je zapravo ključ. Film postaje smešan tako što unutar povišenog realizma najednom postaje stvaran. Dilibertijeva montaža je esetizovana što ide u prilog edgarwrightovskog tumačenja, ali suštinski je estetizacija potpuno drugačija.

Ono što je najveći trijumf ovog filma jeste Dilibertijev rad s glumcima iz kojih je izvukao mnogo, iako u ekipi ima jakih šmiriloga i jakih komičara koji primarno idu na efekat, odnosno geg i smeh. Ali, recimo čak i takav počinilac kao Rob Riggle je sveden na pravu meru, a da nije gurnut van zone komfora i onoga što se od njega očekuje, međutim, to je reducirano na pravu meru.

Gledajući 30 MINUTES OR LESS prisustvovao sam jednom ćorsokaku američke akcione komedije i jednom od onih filmova gde na smenu ne znam šta gledam i ne mogu da verujem da neki sjajni glumci učestvuju u tako nečemu. Ovde sam imao potpuno suprotan utisak - gledao sam ljude na koje više niko ne računa mnogo ozbiljno kako se uzdižu kao Feniks iz pepela i usput ispisuju jedno lepo ljubavno pismo žanru koji me je formirao.

* * * 1/2 / * * * *

Thursday, November 12, 2026

DOLLY

DOLLY Roda Blackhursta je nažalost jedan nebulozni grindhouse omaž, snimljen verovatno na mikrobudžetu, kao neki film koji nastaje između par ozbiljnijih, i u njemu nema ni traga onome što me je zainteresovalo za ovog autora, bilo kao reditelja BLOOD FOR DUST, bilo kao scenaristu NIGHT SWIMa.

Ovde imamo krajnje jednostavnu priču o bračnom paru koji tokom izleta u šumi napadne deformisana backwoods luda, koja nosi masku lutke na licu, uklanja muža a ženu odvodi kući i tretira kao svoju bebu. I onda sledi mukotrpan torture porn oslobađanja i bekstva.

DOLLY nažalost osim određene atmosfere koju pre svega gradi kroz dobru fotografiju Blackhurstovog redovnog saradnika Justina Berryja ali osim toga i određene predanosti glumačke ekipe da učestvuju s punim ubeđenjem u ovom haosu, nema tu ničeg drugog.

* 1/2 / * * * *

Tuesday, November 10, 2026

THE DOMESTICS

THE DOMESTICS Mikea P. Nelsona bio je njegova svojevrsna vizit karta.

B-film koji kombinuje MAD MAXa i THE WARRIORS, priča o bračnom paru koji se u trenutku apokalipse našao u fazi razvoda i njihovom putovanju kroz SAD kojom vladaju razne koloritne postapokaliptične bande.

Ovaj opis je dosta sugestivan, i obećava puno ponekome, kao što verovatno nekima nudi utisak da su sve to već videli.

Međutim, ovaj film zapravo jeste nešto treće. Naime, on nije nešto što smo već videli, i u pozitivnom ali još više u negativnom smislu. Naime, on referiše na MAD MAX ali u njemu nema ni slike psihotične apokalipse niti ima visokooktanske akcije (no pun intended) već se dešava u jednoj opusteloj Americi vrlo slično današnjoj i to je pozitivno - ta apokalipsa kao opustošenje, napuštanje itd. je evokativna, međutim onda u svemu tome ima neke proizvoljne socijalne patologije koja se javlja onda kad reditelju odgovara i čini ovaj film potpuno lišenim tenzije.

Istovremeno, Amerikom lutaju bande koje imaju neke naglašene identitete što evocira Waltera Hilla, nesumnjivo, ali one deluje potpuno artificijelno, pa čak i bezopasno usled toga što svet nije dobro i ubedljivo postavljen i one ne funkcionišu kao njegov organski deo.

Otud, sve ono što smo želeli ili čega smo se pribojavali, što nas izbuđuje ili nam je već dosadno, u ovom filmu ne postoji.

Postoji neka mlaka polu home invasion estetika u nekim generic suburbijama i flyover state ambijentima koja ne može da zadrži pažnju.

* 1/2 / * * * *

APOCALIPSIS Z - NUEVO MUNDO

U svom drugom filmu APOCALIPSIS Z serijala, sa podnaslovom NUEVO MUNDO, Carles Torrens ne ponavlja ništa od onoga što je njegovom prvom filmu dalo osnovni kvalitet a to je postavka po kojoj iako franchise starter ipak može da stoji kao samostalno delo.

NUEVO MUNDO nažalost ne odaje taj utisak. Ovaj film naprosto izgleda kao jedna solidno realizovana među-epizoda neke vrhunski urađene serije, u kojoj se početak desio u nekom ranijem segmentu i kraj će doći u nekom sledećem.

Samim tim nema prave dramarugije koja nudi ekspoziciju i eskalaciju i klimaks već prosto imamo pomalo tupo uvođenje situacije, i onda niz nekih obračuna i kao velikih otkrića za junaka kojima se slaže nekakav razvoj uber-priče. Završnica je takođe upadljivo antiklimaktična jer se računa da će se to desiti nekom drugom prilikom.

Otud, NUEVO MUNDO iako mu ne manjka tehničke kompetencije u izvedbi, i ima nekih efektnih prizora i scena, uspeva da bude sve ono što s predrasudama vidimo u franchise filmmakingu i u streaming filmmakingu.

* 1/2 / * * * *

DUPLIKAT

Posle VEZANIH, dobili smo još jedan film koji je pobedio na konkursu za najbolji scenario koji organizuje Apollon pri Festivalu filmskog sce...