Posle VEZANIH, dobili smo još jedan film koji je pobedio na konkursu za najbolji scenario koji organizuje Apollon pri Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji, u sklopu Pinkove uzurpacije ove manifestacije.
Za razliku od VEZANIH koji su na jedan zanimljiv način kanalisali onu definiciju lošeg jugoslovenskog filma osamdesetih koju je definitivno oblikovao Dragan Kresoja, i u kome je bilo par zanimljivih rešenja u odnosu na očekivanja koja bismo imali od takvog materijala, DUPLIKAT je potpuna suprotnost i želi da se bavi nečim što je prava retkost u našem filmu, a to je white collar psihološki triler smešten u milje zaposlenih ljudi i visoke tehnologije.
Generalno, bavljenje zaposlenim ljudima je svojevrsna retkost za naš film koji je još tokom šezdesetih omasovio tu paradigmu lika bez posla ili bar nedefinisanog radnog statusa. DUPLIKAT u dubinu svog zapleta integriše radno mesto, sredinu u kojoj se privređuje, konkretno IT industriju, i po tome se izdvaja.
Reč je o labavoj adaptaciji DVOJNIKA, sa priličnim odstupanjima od Dostojevskog koji se navodi na špici, i zanimljivo je kako posle Žike Pavlovića koji je upravo definisao crnotalasovske postulate i junake nedefinisanog zaposlenja, imamo potpuno kontra primer sa DUPLIKATOM u kom profesionalni ambijent ima značajnu ulogu.
Reditelj Marko Glušić koji ima određeno iskustvo na telenovelama i direktor fotografije Dalibor Tonković, prave sliku koja umnogome uživa u ambijentima i svetlu tehno-korporacije, i DUPLIKAT je u tehničkom pogledu konzistentan i spada među uspelija Apollonova ostvarenja.
Činjenica da se već u žanrovskom pogledu uz TROJE Petra Pašića, KO ŽIV KO MRTAV Radeta Ćosića, VIDEOTEKU Luke Bursaća plasira u domen izvesnih žanrovskih iskoraka unutar te produkcije, i to da je među tehničkim uspelijim delima ove striming kuće, smešta ga u gornji dom njihove ponude.
Nažalost, film ima i krupne nedostatke, od kojih ga neki čine suštinski slabijim, a neki ga nažalost potapaju u ambis koji inače ne bi zasluživao.
Osnovni problem filma je glavna uloga Đorđa Kreče koji je očigledno zbog izazova igranja dva lika (iako se drugi lik pojavljuje srazmerno malo) odlučio da ih maksimalno diferencira. Nažalost, onaj manje važan i manje prisutan je odigran u jednoj životno uverljivoj ekspresiji, dočim je ovaj glavni dominantni lik odigran sa ozbiljnim preterivanjima, u očiglednoj želji da nam dočara njegovu uznemirenost i psihičke poremećaje. Ne samo da je to učinilo dominantnog protagonistu veoma teškim za gledanje, i samim tim film u kom je on stalno u kadru, skoro nepodnošljivim, već je razotkrilo i sve preokrete koje bismo i inače naslućivali.
Zahvaljući Krečinoj nekontrolisanoj igri, nažalost, film je enormno izgubio i pretvorio se u jedno izazovno iskustvo ali na pogrešan način.
Ako imamo u vidu da neke scenarističke bravure ni inače nisu karakteristične za savremeni srpski film, scenario Borisa Lukmana, u suštini odgovara nekim očekivanim dometima naše produkcije, i svakako prevazilazi Apollonov prosek. Međutim, plaća skupu cenu producentske odluke da u filmu ima samo dve zvezde, jednu u sporednoj ulozi (Viktor Savić) i jednu u epizodnoj, maltene kameo (Nikola Pejaković). Ovaj duo iz serije 12 REČI koja takođe ima u sebi elemente tehnotrilera podiže nivo filma, i pokazuje kako bi izgledao samo da su producenti odlučili da uzmu potentniju i iskusniju podelu, ili da je Glušić uspeo da kontroliše Krečinu interpretaciju u glavnoj ulozi (jer ona kao dvojnika zaista ni po čemu nije sporna).
Zanimljivo je da sam u kratkom vremenskom periodu naišao na dva naša filma u kojima su glumci dobili priliku koja nije toliko česta u našoj kinematografiji da igraju dominantne glavne junake, i koliko su obe role otišle u jednom nekontrolisanom pravcu i potopile film.
U tom pogledu, teško je oteti se utisku da se o ovom filmu nekako mora progovoriti i u hipotetičkoj varijanti da je glavna uloga drugačije odigrana, ne zbog toga što je takva alternativna verzija moguća, koliko da bismo rasvetlili ipak natprosečan trud ostalih sektora za standarde Apollonove produkcije.
Isto važi i za trajanje od 118 minuta koje uprkos tome što prva dva minuta čini nabrajanje sponzora a špica na kraju oduzme još četiri ipak preambiciozno. Naši filmovi su kroz istoriju vrlo retko trajali puna dva sata, čak i neki koje smatramo "epskim". Pavlovićev NEPRIJATELJ, po adaptaciji Bore Ćosića, trajao je 95 minuta i imao podelu od tada najpoznatijih glumaca na čelu sa Batom Živojinovićem, a uzimam ga za poređenje zbog istog proznog osnova.
U jednoj pola sata kraćoj verziji, sa smanjenim intenzitetom Krečine igre, DUPLIKAT je mogao biti prihvatljiv second hand trler o čoveku koji u psihološkoj krizi počinje da umišlja kako ima dvojnika i nevoljama zbog kojih upada u to.
Ovako, to ostaje film koji je jako težak za gledanje, i uz najbolju volju se ne može preporučiti nikome sem najuporijim forenzičarima i proučavaocima žanra, ili srpske kinematografije u celini. Samo jedan ili dva elementa su ga delili od više nego prelazne ocene * * ali nažalost ovako kako su izvedeni potopili su film.
* 1/2 / * * * *