Roy Keane je bio i ostao heroj svima nama koji volimo United, i svakako da nam je svima 2002. bio poznat sukob koji su pred Mundijal u Južnoj Koreji i Japanu imali on i Mick McCarthy, selektor Irske. Ipak, danas se samo sećam da je to bio neki svinjac i da su Irci na Svetskom odigrali zapravo prilično dobro i bez svog najboljeg igrača, odnosno da verovatno ne bi otišli dalje sa njim nego ovako kako je bilo. Na tom prvenstvu stasao je drugi Keane, Robbie, i nametnuo se kao neko ko će vremenom, i kvalitetom i drugačijim pristupom ako ne zaseniti a onda barem u kontekstu reprezentacije dovesti do toga da ne znaš na koga se misli kad se kaže Keane.
U svakom slučaju, Roy je bio poznat kao uporan, borben, svojeglav i talentovan igrač, a premijerligaški fudbal je bio u usponu posle pada engleske igre u post-hejselskom periodu, pa su to sve zajedno pratili mediji intenzivnije nego ikada. Otud je ova pre svega irska priča imala globalni odjek, pa smo eto i mi ovde za nju koliko-toliko znali.
U filmu SAIPAN dobijamo ekranizaciju te priče, i iskreno, iako sam se mnogih stvari podsetio, a malo njih viđenih u filmu nisam znao, ono što sam dobio jeste promišljena i uzbudljiva drama. Doduše, moram reći da je u mom slučaju, ipak bilo dosta podsećanja jer mi ovaj slučaj dugo nije bio na umu.
Rediteljski tandem Lisa Barros D'Sa i Glenn Layburn sam zapazio na severnoirskom omladinskom filmu CHERRYBOMB i ovde su oni pokazali da imaju istančanu sposobnost da se oslone na zanimljive tradicije i rukopise.
Od THE DAMNED UNITEDa preuzimaju osnovno rešenje - prave film o fudbalu bez scena fudbala. I kao što je onaj film o Brianu Cloughu sa Michaelom Sheenom u još jednoj ulozi britanske istorijske ličnosti uspeo da se nametne kao jedno delo univerzalnog značaja i mimo fudbala, tako i ovde imamo oslonac u Steveu Cooganu u ulozi Micka McCarthyja. Coogan je slično Sheenu veoma aktivan kao glumac koji voli da igra istorijske ličnosti i kreće se sličnom putanjom, na filmu i televiziji, i za razliku od Sheena koji se takvim ulogama i probio, Coogan je zapostavio komičarsku karijeru da bi se posvetio tim istorijskim rekonstrukcijama. Dakle, THE DAMNED UNITED je dao mustru, a Coogan je preuzet iz nekoliko sličnih projekata i transplantacija je veoma uspela, njegov McCarthy je srce ovog filma, Salieri koji na kraju priče ipak nije negativac.
Eanna Hardwicke uspeva da dočara Keanea na jedan višeslojan način. U njemu se vrtloži narcistički mačizam, želja za uspehom, neobičan spoj potpune samouverenosti i neverovatne nesigurnosti, i kroz ovu rolu postaje jasno koliko toga je bilo u Keaneovoj glavi kada su se raspleli događaji na Saipanu.
Ono što je međutim novo u postupku, to je nešto što je sa velikim uspehom doneo Justin Tipping u filmove o sportu prošle sezone, a to je gotovo galerijska vizuelna ekspresivnost u pojedinim deonicama. Njegov HIM je doduše u tom pogledu bio radikalan vizuelni rad, dočim je SAIPAN ipak veoma fokusiran na dramu u klasičnom smislu sa povremenim akcentima koji pojačavaju utisak Keanovih unutrašnjih stanja.
U pogledu psihologije sportiste, ovaj film je kapitalno delo jer za mnoge gledaoce odgovara na pitanje kako to neki igrači igraju vrhunski u klubovima ali u reprezentaciji ne pokazuju ništa. Ovde nam je prikazana psihološka kompleksnost jednog takvog asa koji je s jedne strane poznat kao borac koji se ničega ne libi da bi pobedio ali s druge strane, može da bude doveden u red samo autoritetom Sir Alexa Fergusona koji se u ovom filmu javlja samo telefonom kao jedan bestelesni entitet i krajnji autoritet koji arbitrira o svim događajima (i predstavljen je zapravo kao benevolentan faktor uprkos svojoj moći).
No, ovo je film koji može da crossoveruje i kod publike koja se ove zgode ne seća ili koju fudbal ne zanima previše jer je u suštini ovo priča o idolu koji nadrasta svoju okolinu i čoveku klimavog autoriteta koji njime treba da rukovodi.
S jedne strane tu je Mick McCarthy, Irac iz Engleske kome je Jack Charlton životni autoritet i inspiracija, dakle previše anglifikovan za irske standarde, nekada cenjen igrač kog je fudbalski nasledio i višestruko nadmašio Roy Keane, a s druge tu je Roy Keane, igrač koji je otišao na najviši mogući nivo fudbala, svestan da je ikona, da čini razliku na svakom terenu gde se pojavi, i sa snažnim osećajem da mu niko zapravo nije dorastao, ali i da plaća cenu igranja za slabije organizovan savez.
Ovako kompleksan odnos bio bi volatilan i da nije bilo nesposobnog irskog saveza, kao i Keaneovog specifičnog vaspitanja. Rezultat je izvanredna drama koju su nam autori veoma vešto i ekspresivno preneli.
SAIPAN je jednostavan i inteligentan film, postavljen vešto i znalački. Najvažnije je da film ne staje ni na jednu stranu, i da uprkos raznim ekstremnim stvarima koje je doduše mahom radio Keane, istovremeno proizvodi emociju, ali ni pred koga ne stavlja predznak. Imajući u vidu kakvim sirovinama i emotivcima govori, uspeo je da zabeleži atmosferu tog odnosa a da zadrži svoju decentnost.
* * * 1/2 / * * * *