Saturday, November 21, 2026

THE LAST TEMPTATION OF BECKY

THE LAST TEMPTATION OF BECKY zaokružuje trilogiju o ekstremnim desničarima i nacistima sa kojima se obračunava prvo devojčica, a zatim devojka, koju igra Lulu Wilson.

Pitoreskni treći film prikazuje poraslu Becky kao tajnu agenticu američke tajne službe koja mahom remeti zadatke i kvari ih svojim nasilnim razrešenjima. Pa ipak, CIA misli da je ona prava osoba da bude poslata u Poljsku, na mesto mitskog nacističkog svetilišta koje je naselio bogati naslednik iz nacističke Paperclip dijaspore i vidi šta on tamo smeta sa onim "ključem" koji Becky čuva još od prvog filma.

Dakle, u ovom filmu Becky ulazi iz HOME ALONE u neke bondolike akcije, što nas sve drži u imaginariju studija Fox, jer ovo sve jako podseća na KINGSMANa pre svega.

Jenn Wexler je snimila ovaj film sa budžetom kakav je Matthew Vaughn možda imao za kancelarijske troškove na KINGSMANima, ali ovaj nastavak se, potonućem u bondovsku hiperdizajnirost i stripovsku grotesku možda i ponajbolje opire nedostacima budžeta od sva tri.

U plejadi komičara koji igraju negativca a čine je Kevin James u prvom, Seann William Scott u drugom i Neil Patrick Harris u trećem filmu, rekao bih da je Scott možda bio najbliže nekoj parodiji sa dozom životnosti, dočim je Kevin James bio dosta straightforward negativac spram ova dva. Neil Patrick Harris ima najgrotesknijeg lika, naslednika starog naciste koji je u sklopu operacije Paperclip prebačen u SAD da radi kao inženjer za biološko oružje i cela njegova obnova očeve ikonografije sa sve uniformama itd. je najnapadnija, i sigurno najmanje u korelaciji s nečim što korespondira sa nečim stvarnim i samim tim smešnim. Njegov lik je koncipiran kao karikatura ali Neil ga igra začuđujuće smireno i iz te smirene igre uspeva da izvuče malo uznemirenja. Međutim, koliko god da je ovo najpitoreskniji negativac do sada u serijalu, prilično je sporedan spram svojih grotesknih ukućana iz nuklearne nacističke porodice.

Ovde naravno, Becky dobija carde blanche za nasilje jer su ovo nacisti u nacističkim unifromana i imamo masu scena u kojima se više autori nego gledaoci raduju onome što se zbiva. Ali, u redu, ko je došao do trećeg filma o Becky, nema prava da se žali kako je ovo sve u osnovi bolje kao koncept, nego što ispunjava svoj potencijal.

Sa filmom THE LAST TEMPTATION OF BECKY svojevrsna trilogija je zaokružena. Videćemo da li serijal ima budućnost i da li će promeniti milje iz kog dolaze negativci.

* * / * * * *

Friday, November 20, 2026

LJUBAVNI SLUČAJ

Na pedesetu godišnjicu izlaska klasika Dušana Makavejeva, Milutin Petrović se sa polaznicima svoje škole Preditor dosetio dobre ideje da snime "kaver" njegovog filma pod nazivom LJUBAVNI SLUČAJ.

U gerilskim produkcionim uslovima i u okolnostima kolektivne režije, scenarija i snimateljskog rada, nažalost snimili su nešto potpuno bezveze, nezavisno od same aure izvornika koja je po definiciji nedostižna. Nije problem ovog filma što je po definiciji van bilo kakve prilike da dosegne Makavejevljev domet, problem ovog filma je u tome što u njemu nema elementarne domišljatosti koja bi ga mogla učiniti funkcionalnim čak i u vlastitim okvirima školskog filma.

U ovom periodu Milutin Petrović još uvek nije postao Ćaci, naprotiv, bio je veoma opoziciono nastrojen, tako da u filmu ima materijala sa nekih protesta oko rušenja u Savamali i pokreta Ne davimo Beograd, što iz današnje vizure deluje naravno komično jer je on u međuvremenu postao najvulgarniji zastupnik režimske kulturne politike. Međutim, nije to sad ni bitno za sam film jer su ti dokumentarni materijali dati sa dozom podrazumevanja i bez neke jasnije kontekstualizacije. Oni su tu više da bi eto kao učenici Preditora nabacali neku arhivu i iz toga napravili nešto, što očigledno ne umeju.

Ovaj pedesetpetominutni film je imao klasik na koji je mogao da se osloni u svakom pogledu, počev od ideja koje je mogao "kaverovati", preko rešenja koja je mogao da pokuša da preuzme i modernizuje, scena u scenarističkom i glumačkom pogledu koje su mogle biti ready made za dalji rad, pa konačno i do prikazivačkog aspekta - film je mogao parazitirati na Makavejevljevom originalu i biti prikazan.

Međutim, on čak nije uspeo da stigne ni do FESTa koji je svoju godišnjicu tematski bio posvetio ovom Makavejevljevom filmu i uopšte 1966. odnosno 1967. kao najznačajnijoj godini u istoriji našeg filma.

Ako je ovo trebalo da bude showcase Milutinove škole i polaznika onda je na kraju ispao čisti autogol i propast koja ga umnogome kompromituje kao filmskog pedagoga.

Thursday, November 19, 2026

THE STUNT DRIVER

THE STUNT DRIVER je režirao Michael Dowse, kanadski operativac koji je umeo da se jako dobro pokaže u dobro pripremljenim stvarima kakva je bio STUBER koji su u izvesnim smislu nadgledali Daley i Goldstein.

Ostatak vremena, ne može mu se osporiti da ima zanimljive ideje i da ima dobar smer ali rezultati variraju.

Verijem da je THE STUNT DRIVER trebalo da bude njegov magnum opus, film o automobilskom kaskaderu i akrobati Kenu Carteru koji je završnicu svog života posvetio rizičkom pokušaju da obori rekord Evela Knievela.

Da bi to uradio okuplja medijsko-sponzorski pool a u njemu se pojavljuje i Evel kao savetnik što svemu daje dodatnu dozu akrimonije jer ga Carter nije podnosio, ali i svojevrsnu bizarnost.

Dowse crta preko slike, već napravljene u dokumentarnom filmu o Carteru, i na neki način, THE STUNT DRIVER deluje kao igrana rekonstrukcija dokumentarca. Sama dokumentarna ekipa je imala značajnu ulogu u njegovom projektu i u njegovom životu i oni se pojavljuju kao bitni likovi u svemu ovome, ne samo kao saučesnici već i kao ljudi čiji ga objektivi teraju da radi nešto što on možda inače ne bi.

Međutim, u toj inovativnoj formi snimanja rekonstrukcija preko dokumentarca, Dowse vrlo retko ulazi u ono što je igranom filmu dozvoljeno a to je puni odlazak iza scene, i dramatizacija ključnih momenata. Film nije sasvim lišen toga ali zanimljivo je kako kada gledamo igrani film oslikan "preko" dokumentarnog imamo osećaj da se nedovoljno prodire u samu suštinu priče.

A to je zapravo osnovni problem Dowseovog filma.

Naime, Ken Carter je bio naizmenično ozbiljan i potpuni šarlatan, nekada sasvim posvećen a nekada jezivo površan, nekada veoma neustrašiv a nekada veoma uplašen. I to ga, uz dobru glumačku igra Jaya Baruchela čini zapravo jednim komičnim karakterom.

Međutim, film ima teškoće da nađe svoj tonalni okvir i da se odluči dokle je komičan a odakle je tragičan, i konačno, u kom trenutku da pređe iz nečega što je ukupno uzev ipak postavljeno kao komedija po istinitoj priči u nešto gde će na kraju biti žrtava.

I onda jedan relativno low key prijatan sadržaj koji nudi film, i jedno u suštini prijatno gledalačko iskustvo ne uspeva da prođe taj ispit koji je jako bitan, a to je pitanje odnosa prema onome što se gleda. Iako film nije briljantan u fazama "kada je lako biti dobar" kao underdog film o underdogu itekako može da prođe, međutim, kad se dođe do "teških" odluka, vidimo da Dowseove mogućnosti to daleko nadilazi.

Tema sama po sebi, sa dobrom glumačkom podelom i domišljatom rekonstrukcijom epohe je land grab, i ovaj film svakako treba da vide oni koje to zanima. Nažalost, priča je zahtevala nešto više a Dowse to nije imao u sebi.

* * 1/2 / * * * *

Wednesday, November 18, 2026

HERE ALONE

HERE ALONE je prvi dugometražni igrani film Roda Blackhursta, i reč je o niskobudžetnoj psihološkoj drami o troje zdravih preživelih ljudi i bebi koji pokušavaju da opstanu u šumi, usred pustoši proizvedene nekom zombiolikom epidemijom.

U filmu ima vrlo malo nekih ripper sekvenci, ali film jeste horor u osnovi, s tim što se strava više crpi iz usamljenosti i strepnji međuljudskih odnosa.

Blackhurst je sa istim scenaristom godinama kasnije snimio briljantni film BLOOD FOR DUST i kada gledamo HERE ALONE ne vidimo varnicu briljantnosti koja će se preneti u taj film. Ali, ono što vidimo jeste promišljen projekat napravljen u očigledno iznuđenim produkcionim uslovima.

Ovo svakako nije jedan od onih filmova koji nam otkrivaju sjajnog reditelja u kome leži vrhunski film u sledećem koraku, ali nam pokazuje da Blackhurst jeste neko ko ozbiljno promišlja stvari. 

Osnovni problem ovog filma je u tome što se u njemu na kraju ne desi, odnosno ne postigne ništa posebno, pa zato i krajnji utisak, u zavisnosti od toga koliko cenite napor, varira od * * do * * *.

Tuesday, November 17, 2026

DUPLIKAT

Posle VEZANIH, dobili smo još jedan film koji je pobedio na konkursu za najbolji scenario koji organizuje Apollon pri Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji, u sklopu Pinkove uzurpacije ove manifestacije.

Za razliku od VEZANIH koji su na jedan zanimljiv način kanalisali onu definiciju lošeg jugoslovenskog filma osamdesetih koju je definitivno oblikovao Dragan Kresoja, i u kome je bilo par zanimljivih rešenja u odnosu na očekivanja koja bismo imali od takvog materijala, DUPLIKAT je potpuna suprotnost i želi da se bavi nečim što je prava retkost u našem filmu, a to je white collar psihološki triler smešten u milje zaposlenih ljudi i visoke tehnologije.

Generalno, bavljenje zaposlenim ljudima je svojevrsna retkost za naš film koji je još tokom šezdesetih omasovio tu paradigmu lika bez posla ili bar nedefinisanog radnog statusa. DUPLIKAT u dubinu svog zapleta integriše radno mesto, sredinu u kojoj se privređuje, konkretno IT industriju, i po tome se izdvaja.

Reč je o labavoj adaptaciji DVOJNIKA, sa priličnim odstupanjima od Dostojevskog koji se navodi na špici, i zanimljivo je kako posle Žike Pavlovića koji je upravo definisao crnotalasovske postulate i junake nedefinisanog zaposlenja, imamo potpuno kontra primer sa DUPLIKATOM u kom profesionalni ambijent ima značajnu ulogu.

Reditelj Marko Glušić koji ima određeno iskustvo na telenovelama i direktor fotografije Dalibor Tonković, prave sliku koja umnogome uživa u ambijentima i svetlu tehno-korporacije, i DUPLIKAT je u tehničkom pogledu konzistentan i spada među uspelija Apollonova ostvarenja.

Činjenica da se već u žanrovskom pogledu uz TROJE Petra Pašića, KO ŽIV KO MRTAV Radeta Ćosića, VIDEOTEKU Luke Bursaća plasira u domen izvesnih žanrovskih iskoraka unutar te produkcije, i to da je među tehničkim uspelijim delima ove striming kuće, smešta ga u gornji dom njihove ponude.

Nažalost, film ima i krupne nedostatke, od kojih ga neki čine suštinski slabijim, a neki ga nažalost potapaju u ambis koji inače ne bi zasluživao.

Osnovni problem filma je glavna uloga Đorđa Kreče koji je očigledno zbog izazova igranja dva lika (iako se drugi lik pojavljuje srazmerno malo) odlučio da ih maksimalno diferencira. Nažalost, onaj manje važan i manje prisutan je odigran u jednoj životno uverljivoj ekspresiji, dočim je ovaj glavni dominantni lik odigran sa ozbiljnim preterivanjima, u očiglednoj želji da nam dočara njegovu uznemirenost i psihičke poremećaje. Ne samo da je to učinilo dominantnog protagonistu veoma teškim za gledanje, i samim tim film u kom je on stalno u kadru, skoro nepodnošljivim, već je razotkrilo i sve preokrete koje bismo i inače naslućivali.

Zahvaljući Krečinoj nekontrolisanoj igri, nažalost, film je enormno izgubio i pretvorio se u jedno izazovno iskustvo ali na pogrešan način.

Ako imamo u vidu da neke scenarističke bravure ni inače nisu karakteristične za savremeni srpski film, scenario Borisa Lukmana, u suštini odgovara nekim očekivanim dometima naše produkcije, i svakako prevazilazi Apollonov prosek. Međutim, plaća skupu cenu producentske odluke da u filmu ima samo dve zvezde, jednu u sporednoj ulozi (Viktor Savić) i jednu u epizodnoj, maltene kameo (Nikola Pejaković). Ovaj duo iz serije 12 REČI koja takođe ima u sebi elemente tehnotrilera podiže nivo filma, i pokazuje kako bi izgledao samo da su producenti odlučili da uzmu potentniju i iskusniju podelu, ili da je Glušić uspeo da kontroliše Krečinu interpretaciju u glavnoj ulozi (jer ona kao dvojnika zaista ni po čemu nije sporna).

Zanimljivo je da sam u kratkom vremenskom periodu naišao na dva naša filma u kojima su glumci dobili priliku koja nije toliko česta u našoj kinematografiji da igraju dominantne glavne junake, i koliko su obe role otišle u jednom nekontrolisanom pravcu i potopile film.

U tom pogledu, teško je oteti se utisku da se o ovom filmu nekako mora progovoriti i u hipotetičkoj varijanti da je glavna uloga drugačije odigrana, ne zbog toga što je takva alternativna verzija moguća, koliko da bismo rasvetlili ipak natprosečan trud ostalih sektora za standarde Apollonove produkcije.

Isto važi i za trajanje od 118 minuta koje uprkos tome što prva dva minuta čini nabrajanje sponzora a špica na kraju oduzme još četiri ipak preambiciozno. Naši filmovi su kroz istoriju vrlo retko trajali puna dva sata, čak i neki koje smatramo "epskim". Pavlovićev NEPRIJATELJ, po adaptaciji Bore Ćosića, trajao je 95 minuta i imao podelu od tada najpoznatijih glumaca na čelu sa Batom Živojinovićem, a uzimam ga za poređenje zbog istog proznog osnova.

U jednoj pola sata kraćoj verziji, sa smanjenim intenzitetom Krečine igre, DUPLIKAT je mogao biti prihvatljiv second hand trler o čoveku koji u psihološkoj krizi počinje da umišlja kako ima dvojnika i nevoljama zbog kojih upada u to.

Ovako, to ostaje film koji je jako težak za gledanje, i uz najbolju volju se ne može preporučiti nikome sem najuporijim forenzičarima i proučavaocima žanra, ili srpske kinematografije u celini. Samo jedan ili dva elementa su ga delili od više nego prelazne ocene * * ali nažalost ovako kako su izvedeni potopili su film.

* 1/2 / * * * *

Monday, November 16, 2026

THE WRATH OF BECKY

Prvi film u serijalu o BECKY režirali su ljudi koji su pre toga snimili tanak film COOTIES ali i izvanredan film BUSHWICK. I onda je BECKY bila jedno čudno razočaraje jer je film s jedne strane postigao publicitet, a u danima korone kad je proradio drive-in i određeni uspeh, ali u njemu nije bilo ničega vrednog pažnje.

Uprkos silnoj želji da budu transgresivni, film je zaista bio sveden na to da Kevin James igra against type i da se home invasion priča o devojčici koja brani svoj dom i sveti oca pretvori u HOME ALONE sa gore scenama upadanja u klopke i ubijanja, ali i ništa više od toga.

Matt Angel i Suzanne Coote rade nastavak u kom Lulu Wilson igra BECKY, i u njemu se jedna od primedaba koje sam imao u priči o prvom filmu na jedan neobičan način razrađuje.

Naime, govoreći o prvom filmu, rekao sam -

Međutim, ovo nije THE BABYSITTER. Nema smisla za humor, nema naročite napetosti, nema nažalost ničeg previše efektnog, iako želi da bude jako cool, pa između ostalog i kroz toliki obim krvoprolića.

Ovo je mogao biti dobar film. THE BABYSITTER u tome jeste uspeo. Međutim, ovde nema ideja, nema virtuoznosti, šarma, prilično je sve to nažalost mlako iako se sve vreme kao igra vatrom.

I ovo poređenje sa THE BABYSITTER zapravo sada dobija na još većoj aktuelnosti. Naime, THE BABYSITTER je bio inauguracije Samare Weaving kao ikone savremene horor akcione komedije, dakle ona u tom filmu postaje protagonistkinja filmova od kojih očekujemo doslovno horor, akciju i humor, bilo u formi direktne komedije bilo u formi dramske ironije.

Sa Lulu Wilson koja je porasla, u THE WRATH OF BECKY i kada više nije dete, ona prelazi sa role Judaha Lewisa na rolu Samare iz BABYSITTERa, što znači da mi i u ovoj formi imamo podžanr sa Samarom gde imamo filmove koji su bolji, na isti način kako je BABYSITTER bio superioran u odnosu na BECKY.

Samo sada poređenja idu u smeru READY OR NOT, AZRAELa, OVER YOUR DEAD BODY, MAYHEMa itd.

I tu je ponovo THE WRATH OF BECKY inferioran, ne samo idejno, već i produkciono.

Prosto, ove filmove su radili bitno veštiji reditelji sa više para.

Zanimljivo je da su Beckyni protivnici u drugom filmu pripadnici udruge Noble Men koji su kao neka varijatna Proud Boysa, sa kojima se oni zakače kada joj ubiju hraniteljku i otmu psa.

Onda ona u svesnom johnwickizmu odlazi na njihovo imanje da povrati psa i kad tu krenu neki nesporazumi sve ih pobije.

Ja se iskreno ne sećam neke stnažne dimenzije politčkog ekstremizma u prvom filmu, ali izgleda da je jeste bilo kada iznova pročitam sadržaj. Ovde ona nije dominantna ali je upečatljivija. Seann William Scott igra vođu te ćelije Noble Mena, vrlo zanimljivo, u underplayu koji ga ne čini praznim.

Međutim, očigledno je nekakva ideja da se Beckyn ubilački nerv jer ona ne napada prva ali kad joj se da povoda onda napada prva, opravda time da su ovi ipak neki podljudi, dakle neki rasisti neonacisti i sl. U tom pogledu, iako se kako rekoh te dimenzije prvog BECKY filma ne sećam, zapravo može reći da je ovo priča o odrastanju osvetnice koju igra Lulu Wilson ali i da je serijal o heroini koja se obračunava sa neonacistima, o čemu će govoriti i treći deo koji izlazi ovih dana, i u kome zadatak komičara koji igra gadnog negativca preuzima Neil Patrick Harris.

Angel i Coote sve ovo režiraju vrlo pojednostavljeno, film traje 82 minuta a i sa tim trajanjem je povremeno mogao biti brži, i u izvesnom mislu to je mudar potez, jer imajući u vidu limite, dobro je prebroditi ih efikasno. S druge strane, ako imamo u vidu da sada ovaj serijal poprima zaista intrigatne okvire jer pratimo rast i sazrevanje osvetnice i pratimo milje neonacizma i ekstremne desnice kao kontinuiranog neprijatelja, bilo bi dobro da filmovi budu naprosto bolji.

Na nivou prikaza Noble Mena, ima duhovitih i u izvesnoj meri pronicljivih detalja, ali ovo nije film koji uspeva da unese dovoljnu studioznost u softver kad je već nema u hardveru.

Od ove ekipe sam očekivao manje od ekipe BUSHWICKa i dobio sam mlad i šupalj pokušaj koji ima štošta da nauči od BABYSITTERa. Od Angela i Coote sam bio isto to samo spram ostatka Samarinog opusa.

Pa ipak, jako me zanima da vidi treći film.

* * / * * * *

Sunday, November 15, 2026

THE BEAST

THE BEAST je film na koji je Renny Harlin "uskočio" u toku snimanja kada je zamenjen inicijalni reditelj, inače kaskader. U pogledu reputacije, ovo je produkcija koja je možda i najozbiljnija na kojoj je radio poslednjih godina - Pete Berg je producent, Bergov snimatelj Jacques Jouffret je direktor fotografije, MGM Amazon je uključen.

U tom smislu, ovo nije film koji je najrelevantniji po bioskopskim rezultatima, Harlinova trilogija STRANGERS je zaradila više - od čega je prvi deo bio punokrvni hit. Ovo mu nije ni najbolji film u poslednje vreme, DEEP WATER i BRICKLAYER su bolji. Ali, reputaciono ovo je najjača postavka.

U tom smislu raduje da je reč i o dobrom filmu.

Ako imamo u vidu da ovaj film nosi dva elementa prema kojima ja kao gledalac nisam naročito predisponiran, a da mi nisu smetali u očekivanoj meri, to je još indikativnije.

U izvesnom smislu, THE BEAST se nadovezuje na dva ili više sličnih filmova, pre svih ESCAPE FROM NEW YORK i AIR FORCE ONE, a samim tim i na BIG GAME koji je sublimacija ta dva filma. Dakle, ovde imamo američkog predsednika koji postaje akcioni heroj i mora da pobegne iz grada u kom se dešava jedan opšti haos i neka vrsta globalnog puča protiv svetskog policajca.

U odnosu na ESCAPE FROM NEW YORK ovaj film ima najmanje sličnosti kad je reč o dinamici među junacima jer zapravo nemamo Snake Plisskena. Ovde je predsednik glavni akcioni heroj. Pa ipak, pominjem ovaj film jer imamo slične motive grada iz kog se mora pobeći, u ovom slučaju to je Madrid i jednog novuma koji ne postoji u stvarnosti ali bi mogao postojati.

Kao što kod Carpentera postoji kapsula za spasavanje predsednika iz Air Force One koja deluje kao logično tehničko rešenje, ali ne postoji u stvarnosti jer tehnički nije izvodljiva, tako u filmu THE BEAST postoji ofanzivno naoružanje na predsednikovoj limuzini.

S druge strane, u AIR FORCE ONE takođe postoji slična kapsula ali predsednik uzima akcioni protagonizam i pretvara Air Force One u prostor za jedan uspeo DIE HARD-derivat.

Kad je reč o derivatima, Jalmari Helander je snimio film BIG GAME koji je u finskoj nedođiji prožeo ova dva uzora i u njemu je Sam Jackson odigrao ulogu američkog predsednika koji uz pomoć dečaka kog igra Onni Tommila postaje akcioni heroj.

Finac Renny Harlin poput svog zemljaka Helandera stavlja Jacksona ponovo u ulogu američkog predsednikai akcionog heroja, s tim što on ovde ima dva saigrača, ranjenog telohranitelja kog igra Šveđanin Joel Kinnaman i automobil koji ima niz džejmsbondovskih detalja u pogledu naoružanja.

Inspiracija koju sam naveo iz raznih filmova ne čini THE BEAST u klasičnom smislu derivativnim jer ako imamo u vidu i Naishullerov HEADS OF STATE, očigledno je zaplet o padu predsedničkog aviona i njegovom pretvaranju u akcionog heroja postao trop a ne toliko zaplet nekog konkretnog naslova (iako to suštinski jeste).

Sad se vraćamo na temu onoga na šta nisam predisponiran. Naime, činjenica da imamo priču o američkom predsedniku koji ostaje sam sa ranjenim telohraniteljem o kom više brine nego ovaj o njemu, sama po sebi jeste potentna. Činjenica da su zatvoreni u neprobojnom vozilu koje može da izdrži neverovatno snažne udare takođe je zanimljiva. Međutim, ono čega u stvarnosti nema, a to je naoružanje samog vozila koje ima džejmsbondovske dimenzije, svemu daje jednu dozu olakšavajuće okolnosti. Rečju, premisa je dosta ublažena time da predsednik ima način da uzvrati i to sa uređajem koji ima visok stepen automatizacije što zapravo direktno obesmišljava osnovnu premisu - najmoćnijeg čoveka na svetu koji sada mora da se izbori sa svojih deset prstiju i radeći stvari koje je delegirao drugima inače.

Međutim, to izneveravanje premise nadoknađeno je zaista visceralnog visokokonceptualnom akcijom koja je kao i radnja filma vezana za automobil, uglavnom iznutra.

Drugi element koji mi je inače sporan jeste kada imamo situaciju u kojoj se suspense gradi iz nečega gde nam gledalačko iskustvo govori da uloga zapravo nema. Film nudi jednu izvrsno režiranu suspense scenu u kojoj predsednik inače vojni bolničar u prošlom životu, operiše ranjenog agenta Tajne službe. Scena je krvava, dinamična, uzbudljiva i time prevazilazi suštinski manjak suspensea u narativnom pogledu Ali, da nije imali bismo jedan pripovedački nothingburger oko građenja tenzije oko stvari koja nije osnovni tok celine.

Konačno, kamernost postavke gde je jasno da će stvari ići u smeru Samovog samoupravljanja, i Joelovog sekundiranja se nije desila. Naravno, imamo diskustiju o tome kako Sam tako dobro kaže "motherfucker" ali imajući u vidu vrstu filma, u ulozi predsednika pruža jedan začuđujuće emotivan pa na neki način i ubedljiv nastup. Ponovna saradnja Harlina i Sama Jacksona raduje, i ovu bih rangirao ispod LONG KISS GOODNIGHT i DEEP BLUE SEA ali daleko iznad CLEANERa.

Pored Sama, najveća zvezda ovog filma je Jacques Jouffet, izvanredan direktor fotografije koji je na Bergovom MILE 22 pokazao da akcija kada je on slika postaje "nešto drugo" i to se ovde ponavlja.

Ideja scenarija koji potpisuje Umair Aleem verovatno je bila da se snimi kamerni film za volanom, kakav je bio LOCKE Stevena Knighta ali sa puno visokooktanske akcije koja se odvija oko vozila i sa svetskom krizom koja se tiče junaka. I Harlin to uspeva da briljantno i visceralno orkestrira. Sa pravim saradnicima i evidentno solidnim budžetom, THE BEAST izgleda dobro, a Sam i Harlin na onim mestima gde treba da se pruži ljudskost, da odigra ljudski faktor, pokazuju iznenađujuže dobre rezultate za nešto što u pojmu tehnotrilera stavlja akcenat na tehno.

Ponekad je mučno čitati utiske u filmu u kojima se toliko pominju drugi filmovi, u jednom trenutku zapravo postaje nejasno o čemu se zapravo piše. Međutim, iako je mašina u kojoj se Sam vozi nova, delovi od kojih je sastavljen film o njoj su polovni i da bi stvar funkcionisala deluje da i sami autori moraju to da naglase.

Otud, svi ti naslovi koji se nameću i pominju kao što su ESCAPE FROM NEW YORK, AIR FORCE ONE, BIG GAME ili LOCKE nisu u stvari bug već feature. Računa se na to da će biti pomenuti i da su svima koji učestvuju u recepciji već poznati. Renny Harlin je već veteran i vremena kada je on pomerao neke granice bioskopske akcije su iza nas, pa je samim tim i prirodno da danas radi sa sekundarnim sirovinama koje je uostalom on sam onomad među prvima procesirao. Ipak, činjenica da njegov punopravni naslednik Jalmari Helander ima sličan film sa istim glumcem, pokazuje kako se neki krugovi ipak zatvaraju, i da je THE BEAST manje vešto spakovan, to bi bilo iscrpljujuće i tužno.

* * * / * * * *

THE LAST TEMPTATION OF BECKY

THE LAST TEMPTATION OF BECKY zaokružuje trilogiju o ekstremnim desničarima i nacistima sa kojima se obračunava prvo devojčica, a zatim devoj...