Pogledao sam DYING ROOM ONLY, televizijski film po scenariju starog majstora suspensea Richarda Mathesona, u režiji Philipa Leacocka. Moram priznati da DYING ROOM ONLY u potpunosti zaslužuje status klasika televizijskog filma. To je sjajan primer vrhunske napetosti izgrađene u vrlo svedenim uslovima, u scenografiji joja je čak na granici uverljivosti. Međutim, Leacock fantastično vlada ritmom i rekao bih da je pre svega ritam a ztim i vrlo lucidno postavljena misterija osnov tako velike količine napetosti koju ovaj televizijski film generiše. Glumačka ekipa je solidna, ima tu vrhunskih talenata kao što je Ned Beatty, ali rekao bih da ovaj film ne crpi svoju snagu iz glumačkih bravura već pre svega iz Leacockove kontrole nad ritmom, koja prirodno rezultira i odmerenom glumom.
Razrešenje je moglo biti nešto zanimljivije, ali ono je u krajnjoj liniji samo tehnikalija, zaključenje priče, i ne predstavlja ključni deo niti utiče znatnije na utisak. Međutim, da je kraj interesantniji sigurno da bi se i neka naročita značenja mogla postići u ovom izvrsnom televizijskom radu. Sluzerov VANISHING i Mostowljev BREAKDOWN svakako da na neki način vuku korene iz ove Mathesonove kratke priče i televizijske drame.
Razrešenje je moglo biti nešto zanimljivije, ali ono je u krajnjoj liniji samo tehnikalija, zaključenje priče, i ne predstavlja ključni deo niti utiče znatnije na utisak. Međutim, da je kraj interesantniji sigurno da bi se i neka naročita značenja mogla postići u ovom izvrsnom televizijskom radu. Sluzerov VANISHING i Mostowljev BREAKDOWN svakako da na neki način vuku korene iz ove Mathesonove kratke priče i televizijske drame.
No comments:
Post a Comment