Monday, June 16, 2008

HEAVEN

Pogledao sam HEAVEN Toma Tykwera. Godinama sam iz opravdanih razloga izbegavao ovaj film. Naime, spoj Tykwera i Kieslowskog bio je spoj ljudi na koje nikada previše nisam računao. Ako tome dodamo da je ovo neka euro-američka produkciona papazjanija u kojoj se oseća da se posthumno petljalo na poljskom scenariju, sve je delovalo još sumnjivije.

Uopšte, odluka da pogledam film došla je iznenada, pošto sam kao buff za Euro terrorist radove želeo fiks, što pre. U HEAVENu ga nisam dobio, no ono što jesam dobio je film koji je što se mene tiče ispao znatno bolje nego što sam očekivao, mada nisam siguran da su autori želeli da mu daju baš ove kvalitete. Naime, sasvim je jasno da je Kieslowski ciljao da HEAVEN bude neka vrsta kontempacije u ulozi slučajnosti u čovekovom životu, o pitanjima krivice, odgovornosti, osvete i sl.

Međutim, kada se film prepriča, vidimo da se radi o prilično naivnom vengeance zapletu maltene bronsonovske škole. Film govori o nastavnici koja odlučuje da ubije narko barona protiv koga policija neće da se pokrene. Prilikom pokušaja atentata ona greškom ubije neki nedužan svet. Odlazi u zatvor. Tokom ispitivanja pokušavaju da je nabede da je terorista a ona ih ubećuje da se bavila osvetom za svoj groš. Policija radi na strani dilera tako da njeni korumpirani pripadnici uklanjaju sve dokaze koji bi išli u prilog njenoj priči. Međutim, na njenu stranu staje naivni policajac koji joj pomaže da pobegne...

Ako ovo ne zvuči kao zaplet nekog B-filma iz 1994. sa Madeleine Stowe i Val Kilmerom, ne znam šta zvuči.

Sama scenaristička egzekucija ovog materijala je vrlo svedena, na granici naivnosti, ali Tykwer jednim odgajenim nemačkim sistemom prodaje muda za bubrege uspeva da održi celu stvar gledljivom na liniji upmarket euro krimića. Iza tog rudimentarnog krimi zapleta, usporenijeg filma o osveti i bekstvu, HEAVEN ne nudi apsolutno nikakvu konteplaciju o bilo kojoj temi što verujem da je bio cilj autora.

Isto tako, ako je krimić bio sredstvo da se ostvari pretenciozni cilj, onda je sredstvo postalo cilj i film se pretvorio u krimić. I to ne previše uspešan. Ali, uzevši u obzir sjajnih uvodnih desegt minuta i poneki lucidan rediteljski momenat, ne ni previše loš.

Film nose američki glumci, Cate Blanchett i Giovanni Ribisi, a čini mi se da im je smeštanje u Evropu samo smetalo i da njen engleski background deluje dopisano.

Tykwerov rediteljski postupak oscilira između preciznog i lucidnog u već pomenutom besprekornom uvodu do krajnje predvidljivog, skoro arhaičnog u scenama ispitivanja. Čini se kao da u tim manje inspirativnim scenama čitav film zanatski padne, i rediteljski i glumački, čak i scenografski, pa tu najviše i zaliči na Kieslowskog.

Ono što je nama u Srbiji naročito zanimljivo vezano za ovaj film jeste to što u njemu zapravo vidimo korene zablude iz koje su izrasli naslovi poput Srdanove KLOPKE, koja je naravno neuporedivo slabiji pokušaj ovako nekog spoja glossy krimića i tobožnje teške ljudske drame. Međutim, Tykwer je u ovom filmu uobličio vlažni san svih srpskih fancy reditelja koji bi da svima budu cool, da snime film koji će biti i žanr i art i socijalna kritika, a njima verujem HEAVEN uopšte nije slab filma i u njemu sigurno nalaze svašta zanimljivo.

* * ½ / * * * *

No comments:

Post a Comment