Oskarovka Kathy Bates režirala je televizijski film DASH AND LILLY, priču o odnosu Dashiella Hammetta i Lillian Hellman, po scenariju ne toliko uglednog pisca Jerry Ludwiga koji se ranije mahom dokazivao u drugim žanrovima, i nema mnogo dodirnih tačaka sa ovom vrstom filma.
U tom pogledu, može se reći da je DASH AND LILLY pre svega delo koje se bazira na snazi likova i naravno interpretacija jer Sam Shepard igra Dasha a Judy Davis igra Lilly. Ludwig koncipira ovaj film kao jednu greatest hits kompilaciju njihovog odnosa, od upoznavanja do večnog rastanka posle trideset godina, sa izazovima koji su proisticali iz njegovih neverstava, zajedničke sklonosti alkoholu, različitim nivoima odanosti levici i sindikalnoj politici, Drugog svetskog rata i konačno makartizma.
Ludwig relativno labavo uzima makartizam kao svojevrsni okvir priče, ali do kraja ne može se reći da je to ključna tema filma i problem ovih ljudi, samo jedan veliki izazov u kom su se oboje dobro pokazali.
Lillian Hellman je izgradila praktično podžanr vlastitih memoara, i njene autobiografije su važile za notorno nepouzdane. Sam Dash ju je nazivao najboljim lažovom kog je ikada upoznao (a imajmo na umu, radio je kao Pinkertonov detektiv). Pa ipak, DASH AND LILLY jeste film u kom su njih dvoje nekakvi heroji ali daleko je od hagiografije, i oboje su prikazani kao ljudi sa beskrajnim šarmom ali i sa ozbiljnim karakternim nedostacima.
Kathy Bates vrlo solidno rekonstruiše epohu i diskretno plasira protok vremena. Naravno, da su u pojedinim delovima Sam Shepard i Judy Davis prestari i premladi u odnosu na godine junaka, ali to ne smeta jer energija njihove izvedbe ima svoj integritet i čini ih ubedljivim u tom vremenskom rasponu koji je ispraćen.
U tom smislu, iako je DASH AND LILLY izašao u vreme kad na HBO kreće Peak TV, on ipak i dalje ostaje old school televizijski biopic. Srećom, u najboljem smislu te reči.
No comments:
Post a Comment