Saturday, June 13, 2009

HITNA POMOĆ

Volim kada me neki film opovrgne u crnim slutnjama. Od filma HITNA POMOĆ sam očekivao da će biti strahota, da će biti jedan od onih filmova koji će probuditi sakrivenog pisca saopštenja Hezbolaha i poslati me na jednu sesiju suicidalnog blogovanja, što su donekle potrkepljivale i najave sa nekih internih projekcija.

I onda kada sam pogledao film, ne mogu reći da mi je dobar, ne mogu reći da mi se dopao, niti da bih ga opet pogledao, ali svakako bih rekao da je ovo legitiman vid problematičnog filma.

Kada sam izašao sa projekcije, sreo sam Purišu Đorđevića koji je potpuno otkinuo na film i bio iz fazona da je ovo najbolji film u poslednjih nekoliko godina. Purišine filmove ja teško i da mogu da gledam, ali ne mogu da kažem da nemam nikakvo poštovanje za stvari koje je radio niti da sporim da je to nekada & nekome imalo smisla. Isto tako potpuno mogu da poštujem njegov stav i da ga smatram nekom vrste potvrde utiska koji sam ja izneo sa ovog filma.

Naime, HITNA POMOĆ je pre svega film koji u sebi sadrži nešto što se inače u filmovima podrazumeva a to je da postoji neka vrsta kadriranja, u smislu da događaj nije samo zabeležen nego i da se vodilo računa o tome gde stoji kamera i odakle snima koju situaciju. Imajte na umu, ne kažem da je HITNA POMOĆ vizuelni spektakl, daleko od toga, ali jeste film u kome reditelj pokušava da bude pismen, da snima neke kadrove koji su konsekventni i čine neku celinu ne samo pukkim smenjivanjem planova, nego i nekim pomeranjima u odnosu na ugao snimanja. Kao što rekoh to VEĆINA NORMALNIH filmova ima, i teško da će to iko ko nije duboko zagazio u mulj srpskog filma primetiti, ali oni koji malo pšromišljaju film svakako hoće.

Gornja konstatacija je naravno tužna, jer ni u jednoj normalnoj kinematografiji HITNA POMOĆ ne bi bila posmatrana kao film bilo kakve vizuelnosti, ali mi smo spali na to da je već pismen film apsolutni izuzetak.

Zatim, priča. Film se negde od polovine potpuno raspada u paramparčad. Iako ne dolazi do potpunog gubitka uverljivosti filmskog prizora kao kod Puriše, kapiram da je Puriša digovao ou drugu polovinu. Međutim, prva polovina je sasvim cool i donosi neke ingeniozne scene i neke vrlo kompetentne delove.

Ingeniozne deonice su u segmentu u kome se osuđuje NGO sektor kroz reinterpretaciju čuvenog događaja sa edukatorom maslačkom i onim seks skandalom koji se desio u NGO kampu. Kod Radovanovića postoji čitav plotline o tome koji je užasno zanimljiv, na neki način čak i kinky te verujem da će oni koji uživati u objektifikovanju dečjih tela u ovome naročito uživati. Agenda osude NGO sektor anije kao u MILOŠU BRANKOVIĆU gde je to srovedeno dosta direktno i agresivno, koz stilizovane likove zlih NGO lezbijki, dočim je kod Radovanovića to dosta ozbiljnije i smešteno je u jedan širi politički plot u kome sam se moram priznati i ja izgubio.

Naime, Radovanović ubacuje dosta dokumentarnog materijala u film. Priča počinje pred 5. oktobar i privodi se kraju recimo 2005. godine. U toj priči, gledamo slom Miloševićevog režima oličen kroz potpunu agoniju starih prvoboraca i odmazdu prema voditeljki RTSa iz Miloševićevog doba, gde nekako s jedna strane, radovanović prikazuje da je režim bio truo ali s druge strane ne uživa u tim scenama odmazde, štaviše, meni te scene odmazde ni ne liče na nešto što se dešavalo. Ovde recimo ima scena šišanja deteta. Koliko se sećam nekom SPSovcu jeste bilo ošišano dete, da li Bojiću ili tako nekom, ali kada se to prikaže u filmu izdvojeno onda se stvori utisak da je to generalna sudbina Miloševićevih ljudi.

U dokumentanim snimcima koji su uneti prati se dosta i Điniđićev rad u tranzicionoj Srbiji, njegova smrt je bitan plot point u jednom trenutku. S jedne strane, količina Đinđićevih dokumentrnih snimaka zaista može zasmetatai svakom koji nije poštovalac, ali s druge strane, Radovanović u istom tom delu filma pokazuje jedan sunovrat u Srbiji, NGO koje vršljaju sa nekim besmislenim pa čak i perverznim programima, prikazuje sudbinu dvojice dečaka izbeglih sa Kosova kojima su tamo ubijeni roditelji,. i na kraju ja zaista ne znam da li je to unošenje Đinđićevih snimaka neka prođinđićevska ili antiđinđićevska agenda.

Iako se film toliko do detalja bavi politikom da se definitvno može okarakterisati kao politički film, mislim da mu je politička agenda konfuzna, što je možda i u redu jer su razna čitanja moguća. Međutim, ako je žleo neko jedno konkretno čitanje, Radovanović onda nije uspeo.

Glumci su ujednačeni. Nema tu sad nekih izvanrednih uloga niti odskakanja od nekog nivoa koji je ranije uspostavljen kod tih glumaca. Deca su sporadično solidno, a nekada malo poziraju, no to je rizik sa kojim se mora računati. Drago mi je da je Tanasije Uzunović ostvario još jednu vrlo solidnu ulogu i da ima neku vrstu comebacka. On je sjajna filmska pojava, kao uostalom i Miki Krstović i što se mne tiče on je sledeći za resurrection!

HITNA POMOĆ u krajnjem zbiru nije sad neki naročito značajan art house film, ali za razliku od arhaičnih i prizemnih gluposti poput TURNEJE koje su art samo zato jer su suviše nevešta za mejnstrim, HITNA POMOĆ jeste kakav takav art house, ili kako bi to naši neuki novinari rekli "autorski film". To što meni takav film može da prija samo ako je jako kvalitetan, to je moj problem, ali ovo jeste ta vrsta filma, i mislim da će imati svoju publiku, mahom na festivalima, na kojima neće imati neki značajan uspeh, ali će biti isto ono što je i 40% filmova na FESTu a to je neki osrednji domet.

* * / * * * *

No comments:

Post a Comment