Wednesday, February 24, 2016

ŽIVOT JE TRUBA

Film ŽIVOT JE TRUBA Antonija Nuića poseduje niz kvaliteta ali jedan od najvažnijih jeste to što ne govori o bivšoj Jugoslaviji, etničkim sukobima, ko je kriv, ko je prvi počeo, ne bavi se ponovnim kopanjem po ratovima, prošlosti i naivnom socijalnom kritikom. Ovo je porodična melodrama, o dve braku dvoje relativno mladih ljudi i njihovim porodicama, i uprkos vrlo relaksiranoj formi koju koncipira Antonio Nuić, uspeva da napravi zaokruženu celinu.

U određenom smislu, Nuić kanališe ranije radove praških đaka, recimo Rajka Grlića, dok su ih još zanimale porodične melodrame i relativno nepretenciozne priče. Nuiću nedostaje još jedan korak da ovu priću stegne u pravi tonus, ima dosta sumnjivih glumačkih rešenja, ne na nivou celih uloga, ali definitivno u pojedinim deonicama. 

Međutim, koliko god delovalo neočekivano da se Nuić kao relativno mlad reditelj rane srednje generacije, okrene oživljavanju praške melodrame, nedostaje mu samo malo da bi sve digao na vrhunski nivo i priči dao jači tonus.

Fotografija Radislava Ivanova Gonzoa (koga znamo po nizu kultnih video spotova) je jako dobra, i daje Nuićevom filmu poseban kvalitet i modernu auru. Gonzo uspeva da estetizuje tradicionalno delikatne scene svadbe, slavlja i drugih okupljanja kroz koje se prelama znatan deo ove priče.

Na kraju, uprkos glumačkim kvalitetima Braće Navojec i Ive Babić, ovaj film nam ne daje junake sa kojima se lako možemo identifikovati. Paradoksalno, glavni likovi su mnogo teži za identifikaciju od sporednih koji imaju mnogo zanimljivije motivacije.

Jedna od stvari koje nisam uspeo da dokučim jeste i način na koji Nuić tretira muzičko stvaralštvo glavnog junaka, jazz trubača. Muzika koju on svira bila mi je izrazito bezveze, ali sasvim je moguće da Nuić tako ne misli. U svakom slučaju, ovo je još jedan od onih filmova u kome odnos autora i gledaoca prema junakovom umetničkom stvaralaštvu može biti u raskoraku.

Gonzova fotografija i Nuićeva opšta koncepcija čine da ŽIVOT JE TRUBA bude prijatno regionalno osveženja. Ono što u njemu međutim nije baš najjasnije odnosno potpuno je razumljivo ali ne ostavlja dobar utisak, jeste činjenica da je ovaj film regionalna koprodukcija. Iako ne sumnjam da ovaj film formalno ispunjava sve kriterijume da bude manjinski srpski i crnogorski film, teško me je ubediti na koji način on participira u srpskoj ili crnogorskoj kulturi, osim kao projekat kroz koji su producenti našli način da podele plen. Dakle, ceo koncept manjinske koprodukcije ovog filma iskorišćen je da bi se delio plen a ne da bi se dogodila kulturna razmena. Nismo bili naivni pa da mislimo drugačije ali ovde je to preočigledno. 

Ipak, barem Nuić zaslužuje čestitke što je očuvao integritet svoje zagrebačke priče.

* * 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment