Friday, July 12, 2013

PACIFIC RIM

Pogledao sam PACIFIC RIM Guillerma Del Tora. Reč je o filmu prema kome imam pomešana osećanja zato što je u njemu sve proizvod autorove odluke tako da i ono što je dobro zapravo deluje loše kada se sagleda širi kontekst u kome je realizovano, a opet treba pohvaliti ono što zaslužuje pohvalu.

Ono što je dobro u filmu PACIFIC RIM jeste Del Torova odluka da relativno smireno snima akciju između velikih robota i kaiju čudovišta, da se sve ne pretvori u apstraktnu video instalaciju kao kada Bay pretera (a preteruje sve vreme posle prvog dela TRANSFORMERSa), dobro je to što je u pogledu broja likova i toka priče kompaktan, dobro je što film ima solidan tempo i nije dosadan.

Međutim, sve ostalo u filmu je manje ili više loše, s tim što ono što bi se moglo smatrati lošim jer je neuspelo u estetskom pogledu deluje mnogo benignije od onoga što je suštinski problematično.

U estetskom pogledu, problem je u tome što Del Torov pokušaj da se način upravljanja robotima putem spojenih psiha dva pilota, što je realizovano na jednom sub-DREAMSCAPE odnosno sub-INCEPTION nivou zapravo nikada ne prenosi na sam odnos među likovima, i ne zaigra u njihovim sudbinskim situacijama. Štaviše, na kraju taj plot device više ima ulogu u pokušajima da se na sličan način razume kaiju nego da se zapletu odnosi među ljudima. Otud, taj sub- INCEPTION zaplet deluje kao prilično lobovanje.

Odnosi među likovima su svedeni na izvikivanje parola, motivacionih govora i svih mogućih opštih mesta o padu i ponovnom usponu ratnika. Del Toro je negde toga svestan i neki glumci kao što je Idris Elba to dovode do paroksizma ali prosto tih scena ima previše da bi se mogla opravdati njihova trapavost.

Comic relief uopšte nije smešan ali se paradoksalno kroz comic relief likove rešavaju krucijalne stvari vezani za zaplet. Štaviše, na nivou priče, comic relief likovi su mnogo bitniji od glavnih.

Konačno, borba između robota i kaijua je bezveze. Nezavisno od efekata, spektakla i sl. te scene su toliko apsurdne, toliko očigledno bazirane na efektima i toliko depersonalizovane da zapravo ni ne mogu biti bolje od ovoga kada se tako postave. Doduše, ne znam da li se mašine kojima rukuju piloti u ovom filmu kvalifikuju za naziv robota budući da im piloti sve vreme komanduju, izvinjavam se ako sam se pogrešno izrazio.

Konačno, iako kaijui napadaju danju, sve scene borbe se dešavaju noću, po kiši i pod vodom pa se tu baš ni ne vidi ništa naročito, iako ni to što ima da se vidi nema previše smisla. MAN OF STEEL donosi akciju iste logističke složenosti ali je prikazuje na neuporedivo bolji način.

Glumačka podela je mahom regrutovana iz televizijskih serija, to je jedna od instanci Del Torovog podilaženja geekovima i nažalost filmu nedostaje "težina" u podeli, glumac koji može da iznese rolu na velikom ekranu.

No, svi ovi problemi na stranu, osnovni problem PACIFIC RIMa je u tome što je ovo film od 200 miliona dolara sa pulp premisom koja samo u ovom stanju dekadencije Holivuda uopšte može da dobije A-tretman. Način na koji Del Toro priča ovui priču je takođe B. Ovde čak ni nema nekog pokušaja crossovera između potpunog pulpa i nečega što ipak ima smisla na ovom formatu.

Dekadencija holivudskih studija u kojoj se dešavalo spajanje monstruma iz različitih mitologija krenulo je još davnih dana, ali susreti Dracule, Frankensteina i Wolfmana su se dešavali u nekim potpuno drugačijim produkcionim kontekstima.

Ovde nije pitanje zavisti ljubitelja starih filmova prema novim, ima sjajnih B-premisa, čak vrlo sličnih PACIFIC RIMu koje su rezultirale odličnim A-filmovima, recimo REAL STEEL Shawn Levyja. Problem je u tome što su svi ti B-filmovi zapravo u svom pristupu zdraviji od Del Torovog. Njegov pristup jeste B ali on ima sasvim dovoljno A resursa da izgubi onu snalažljivost B-reditelja i tada stvara film koji je potpuno jalov. REAL STEEL je nedostižan zlatni standard za ovo, čak i prvi TRANSFORMERS, međutim čak je i ROBOT JOX daleko superiorniji iako se praktično bavi istim tehnologijama.

PACIFIC RIM ima infantilnu premisu koja je do te mere artificijelna i dekadentna da više nije zanimljiva i realizovan je sa opscenim količinama novca koje čine da Del Toro ztaliči na dete koje je dobilu igračku kakvu je oduvek želelo ali više nema sposobnost da joj se raduje i da se sa njom maštovito igra.

O samoj derivativnosti filma ne treba trošiti reči. Međutim, i OBLIVION je bio na sličan način sastavljen od delova drugih filmova ali je funkcionisao zahvaljujući punom ubeđenju svojih autora koje je u ovom filmu izostalo. Ovde je masa elemanat istrgnuta iz svog izvornog konteksta, a to je inače mučna tendencija savremenog filma, s tim što ovog puta Del Toro nije učinio apsolutno ništa da tu stvar na bilo koji način produbi ili oživi. Kaiju invazija je prikazana toliko distancirano da je film maltene inovativan. Međutim, irnonija sudbine je u tome da je Del Toro na rečima neko ko stalno dokazuje kako petparačke premise nisu potpuna glupost a onda jednu od njih koja još od svoje prve ekranizacije nije tretirana kao glupost (a kaiju tradicija je toliko politički potentna da je čak i Kim Jong Il snimio PULGASARI kao politički film) i sveo je na taj nivo.

* * / * * * *

No comments:

Post a Comment