Friday, October 22, 2010

SAINT ANGE

SAINT ANGE Pascala Laugiera mi je već godinama na listi za gledanje zbog Virginie Ledoyen. Kada se pojavio MARTYRS, svakako je dobio još jednu manju povišicu ali nikako nije stizao na red. U svakom slučaju, konačno je našao svoje mesto na repertoaru i moram priznati da mi nije jasno zbog čega je ovaj film dobio tako negativne kritike u vreme kada se pojavio.

SAINT ANGE je vrlo efektan, otmeno realizovan film u kome se horor postavka tretira pre svega u ključu klaustrofobične melodrame, u toj meri da ovaj film najpre i jeste melodrama pa tek onda triler ili horor. U tom smislu, možda je zapravo problem ovog filma bila njegova sama eksploatacija koja je insistirala na žanrovskom elementu koga zapravo nema u dovoljnoj meri da bi ovaj film zabavio publiku koja će kasnije biti oborena s nogu MARTYRSom, međutim, ima raznih drugih stvari u njemu.

SAINT ANGE je pre svega film o krivici i tajni, sakrivenim u jednom sirotištu u Švajcarskoj 1958. godine, u vreme kada je Drugi svetski rat prošao ali nije zaboravljen. u određenom smislu, priča o mračnim stvarima sakrivenim čak i bukvalno iza zidina starog sirotišta vrlo direkno simbolizuje enigmatičnu i po mnogima dijaboličnu ulogu Švajcarske u periodu Drugog svetskog rata, neutralne zemlje u toku dešavanja prema kojima je, kasnije će se ispostaviti, bilo nemoguće biti neutralan. Do kraja filma ta mračna tajna, čak i kad se rasvetli ne dobija ideološki predznak (ne može se formalno poistovetiti sa nacizmom) i upravo zbog odsustva takve etikete postaje suštinski ideologizovana jer otkriva univerzalnost mračnih strategija koje se tek povremeno brendiraju i ispoljavaju otvoreno.

Kroz uvođenje psihološke labilnosti svih junakinja - nove zbog trudnoće, zatočene devojke zbog lekova koje uzima i upravnice doma jer se određena izopačenost očekuje od nekoga ko vodi tako rigidnu i po atmosferi krajnje bizarnu instituciju, Laugier postiže sličan efekat kao SHUTTER ISLAND, odnosno ostavlja mogućnost da je poneki detalj pogrešno percipiran, da su izvesni elementi nadogradnja jedne zajedničke psihoze, premda neke od njih čini "nesumnjivim" određenim rediteljskim rešenjima.

SHUTTER ISLANDu je SAINT ANGE blizak i po svom rediteljskom postupku, aproprijacijom rešenja svojstvenih Michaelu Powellu, Romanu Polanskom, Hitchcocku, a po raskoši stila, film evocira uspomenu i na Cuaronov GREAT EXPECTATIONS. U tom smislu, horor i to tako tvrda linija, treba da bude polaskan time što se reditelj koji je lako mogao iskoračiti u ozbiljan mejnstrim opredelio da kasnije snimi MARTYRS pošto je Laugier sa ovako rafiniranim stilom u namanju ruku mogao režirati neke skupe kostimirane bajke ako ne i nešto prodornije.

Virginie Ledoyen je naravno u centru pažnje i predvodi odličnu glumačku podelu. Zanimljivo je da zapravo već u SAINT ANGE imamo taj odnos racionalna-(na)luda devojka kao u MARTYRSu, a ako svemu dodamo i rasplet, kao i ambijente u kojima se dešava, MARTYRS se može smatrati drastičnim rimejkom SAINT ANGEa sa kojim deli određene adute ali isto tako priči prilazi na potpuno drugačiji način.

ANGE i MARTYRS su upadljivo različiti a opet slični filmovi. Štaviše, moglo bi se reći da je to isti film snimljen na dva potpuno različita načina. Ako bi se ta različitost ukratko definisala onda bi se moglo reći da je SAINT ANGE film sa više sitnih grešaka a MARTYRS film sa jednom velikom. Otud ni ne čudi da je MARTYRS bolje prošao, ali po mnogo čemu SAINT ANGE je zanimljiviji i zreliji film.

* * * 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment