Friday, December 4, 2009

KONEC VEČNOSTI

Pogledao sam KONEC VEČNOSTI Andreja Jermaša, sovjetsku ekranizaciju Isaaca Asimova iz 1987. godine. Ako postoji nekakvo dekadentno gledalačko iskustvo, onda je to ovaj film, ne samo zato što je reč o sovjetskoj ekranizaciji Asimovljevog romana, već i zbog celokupnog pristupa priči.

Naime, reč je o filmu od 137 minuta koji se većim delom dešava u svetu Večnosti, dakle posle 24. veka, u hiperstilizovanoj scenografiji, i odvija se toliko sporo da bi pravi tempo dobio tek kada bi se ubrzao barem dva puta ako ne i više.

Ako se ima u vidu da je reč o filmu iz 1987. godine, efekti su neverovatno old school i potpuno su u tom ruskom stilu specijalnih efekata koji se razlikuje od američkog po tome što čak ni ne pokušava da bude uverljiv već više ide putem stvaranja nekakave autonomne vizuelne senzacije.

Najprijatniji adut filma je svakako uloga sovjetskog seks simbola Vere Sotnikove. Nikada seks simboli nisu tako ubedljivi nego kada ih isteše jedan veliki represivni režim.

Drugi adut represivnog režima jeste to što je reč o sovjetskom filmu koji se dešava u miljeu, uslovno rečeno, naseljenom Amerikancima, ili barem ljudima sa njihovim imenima a sve sem natpisa je na ruskom. Kao što u američkom filmu Rusi govore engleski. Taj princip kulturne hegemonije je vrlo cool.

U političkom smislu, KONEC VEČNOSTI može biti posmatran kao subverzivan jer se bavi temom grupe ljudi koju oblikuju budućnost čovečanstva i njihova samovolja onda određuje sve procese. To dosta može da liči na komunističku partiju iako su sasvim sigurno komunisti mislili da to govori o ljudima koji vode tržišne ekonomije. Kako god bilo, posle raspada SSSR, Jermaš je mogao da se hvali kako je bio subverzivan, iako na Internetu nema podataka o njegovim kasnijim radovima.

U svakom slučaju, ljubitelji SFa i oni koje zanima filmska istorija treb da ga overe čisto kao informaciju.

* 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment