Sunday, December 6, 2009

HARRY BROWN

Konačno sam pogledao jedan od najočekivanijih filmova a to je HARRY BROWN Daniela Barbera, po scenariju Gary Younga (THE TOURNAMENT) i u produkciji Matthew Vaughna.

Svakako da mi je upravo Vaughnova produkcija ulivala najveće poverenje u ovaj film pošto se čini da je, od kada se oslobodio holivudskih studija i uzeo stvar u svoje ruke, započeo nekoliko intrigantnih projekata od kojih mi je rimejk izraelskog HA-HOV još intrigantniji, a o KICK-ASS da ne govorimo.

HARRY BROWN je varijacija na DEATH WISH koja za razliku od brojnih sličnih filmova ima dve razlike. Prva je to što Daniel Barber režira film kao vrlo ozbiljnu priču o konkretnim likovima, a druga je Michael Caine koji čini da transformacija forme u odnosu na sadržaj bude moguća. Gary Young je napisao prilično konvencionalan i osrednje maštovit scenario. Iako se ne može reći da je to slab predložak, ipak nije reč o genrebending scenariju ni u jednom smislu i sa lošijom režijom & leadom to bi zaista bilo na Charlie Bronsonovoj teritoriji. Međutim, Barber i Caine uspevaju da uzdignu materijal. Barberovo kadriranje je vrlo stylish, podseća na novu liniji hip britanskih reditelja koji se ne iscrpljuju u quick cuttingu, recimo dosta liči na Tom Hoopera, po tom konceptu, a kast koji čine Michael Caine, Emily Mortimer i Liam Cunningham čine da pojedine stereotipne situacije zaigraju kao arhetipske.

U pojedinim deonicama film čak dobija i izvesnu perverznu konotaciju pošto se stvara utisak kako su svi klinci zli uličari, policija u kojoj su ljudi srednjih godina nesposobni a samo su starci kadri da se obračunaju. Ipak, mislim da ta ideja nije poristekla od samih autora i da je ta konotacija slučajna.

Što se tiče prikaza mladih delinkvenata, urađen je vrlo dobro, moderno i ubedljivo, osim u deonici kada Harry kupuje oružje kod izopačenog dilera svega. Ono što je u toj sceni neubedljivo jeste sposobnost toliko ruiniranog junaka da u bilo čemu uživa, a ovaj uspeva na neki način, i mislim da jedino u toj deonici HARRY BROWN gubi elementarnu ubedljivost, no to je zaista samo jedan krupan faul.

Sigurno da je recepciju kod kritike omela i dosta politički nekorektna agenda filma i to ne u smislu osude političke korektnosti već zbog nekih old school detalja u ocrnjivanju negativaca (što je tako 70s) gde neko da bi bio negativac istovremeno i sadistički upražnjava homoseksualne odnose ili pak ima neke druge perverznme navike, od čega su nas filmovi malo odučili. Ipak u ocrnjivanju negativaca, film ne odluta kao DEATH SENTENCE Jamesa Wana od pre dve godine.

Vaughnova produkcija, Barberova režija i caineovo sparingovanje sa Emily Mortimer uspešno su uspeli da uzdignu ovaj film od njegove realne suštine i da zaista uspešno naprave genrebending potez. HARRY BROWN nije remek-delo, ali je vrlo solidan i prijatan film koji postiže nekoliko vrlo složenih ciljeva, a to je pre svega uozbiljenje već istrošene vigilante formule. Mnogi filmovi su imali probleme kada su pokušali da učine nešto slično.

U svakom slučaju, HARRY BROWN me je naterao da pružim priliku Clintovom GRAN TORINOu iako sam se odavno zarekao da njegove nove filmove neću gledati da ne kvarim utisak.

* * * / * * * *

No comments:

Post a Comment