Wednesday, April 29, 2009

UNMAN, WITTERING AND ZIGO

Pogledao sam UNMAN, WITTERING AND ZIGO Johna Mackenziea. Ovo je jedan od filmova za kojima smo Aca Radivojević i ja dugo tragali. A onda kada se konačno pojavio, pogodilo se da sam pisao nešto slično i odložio sam gledanje ovog filma kako me ne bi zbunjivao. Sad kad sam malo spustio loptu na svom tekstu, konačno sam pogledao UNMANa i moram priznati da sam prezadovoljan filmom. Kad je reč o potencijalnim paralelama između ovoga što sam pisao i UNMANa takođe, iskustvo je bilo zanimljivo pošto se dotiču nekih sličnih situacija. No, o tome nekom drugom prilikom.

Dakle, sam Mackenziejev film spada u red naslova zahvaljujući kojima je David Hemmings zaista jedan od ključnih žanrovskih glumaca sedamdesetih. UNMAN svakako ima svoje mesto uz BLOWUP, FRAGMENT OF FEAR, PROFONDO ROSSO, JUGGERNAUT ili BARBARELLA, i u njemu je Hemmings u punoj formi. I u tom ključu ga je najbolje čitati.

Naime, koliko su Antonioni, Argento, Lester ili Vadim bili cutting edge u tim godinama, toliko je i Mackenzie u UNMANu doneo svežine ovoj priči. To zvuči gotovo neverovatno ako imamo u vidu ostatak Mackenziejevog opusa. UNMAN je nesumnjivo jedini njegov film u kome on odaje utisak da je u bilo kom trenutku u vremenu bio mlad. Njegovi klasici poput FOURTH PROTOCOLa ili LONG GOOD FRIDAYa su oduvek odavali utisak solidnosti i discipline, bez suvišnih zahvata, sa vrlo tvrdim pristupom. UNMAN je potpuno drugačiji, sa puno kretanja kamere, obiljem vizuelnih detalja koji su sami sebi svrha (u najboljem smislu), glumačkom igrom gde se smenjuju Hemmingsov personality acting i gotovo pozorišna igra klinaca koji nadopunjuju replike jedni drugih, po formi blisko antičkom horu (uostalom film je baziran na pozorišnom komadu) a u filmu odlično rekontekstualizovano kao simbol njihovog obešenjaštva.

Mackenzie odlično vodi priču, čini da se lako pređe preko svih neuverljivosti i da se sve zaokruži na efektan i svež način, naročito ako imamo u krštenicu filma.

Ipak, čudi kako se izuzev u par knjiga, UNMAN retko gde pominje kao bitan naslov britanskog žanrovskog filma, kao jedna od karika koje nedostaju u evoluciji Hammera prema novijim žanrovskim okolnostima, a još je čudnije da je Maltin jedna od tih knjiga.

No, kako god, ispunio je očekivanja koja su se nagomilavala godinama i čak mi je otkrio jdnu potpuno novu dimenziju Mackenziejevog rada.

* * * 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment