Friday, April 24, 2009

CLASS OF 1999

Reprizirao sam CLASS OF 1999 Mark L. Lestera. Iako se CLASS OF 1984 smatra njegovim klasikom a 1999 neuspelim nastavkom, i uprkos tome što ima istine u obe definicije, 1999 je film koji je ipak zanimljiviji nego što se naizgled čini.

Pre svega, CLASS OF 1999 je film koji je nastao u eri kada je B-film zaista odumirao i kada su B-formule bile uzdignute na nivo vrhunske A-produkcije. U tom smislu, Lesterov pokušaj da snimi cormanovski film o mladima za TERMINATOR crowd je za svaku pohvalu, ali zaista ima problem kada se pojavljuje godinu-dve dana pre nego što je za TERMINATOR-crowd snimljen T2. Naprosto, nivo filmova za tu publiku je toliko porastao da CLASS OF 1999 tu nije imao šta da traži. S druge strane, ovaj film ima svojih campy kvaliteta, ali realno u njemu postoji jako zabavan film od 70 minuta. Kada traje 90 minuta, daleko je on dosadnog. Ovde se ne postavlja pitanje dužine u tom kontekstu već prosto na nivou kvaliteta. Očigledno je naime, da se u ovom filmu Lester nije služio ekonomijom izbacivanja slabijih ili manje uspelih delova, i umesto da je snimio odbranjih film od 70 minuta, dobili smo film od 90 minuta prepun rupa i slabih delova.

Isto tako, zašto ne reći, u ovom filmu postoji nekoliko detalja koji ga devalviraju, a zaista su bili ispravljivi. Pre svega bande iz 1999. previše liče na bande iz 1984. i čak u kontekstu trenutka kada film nastaje, deluju prilično retro a da tu nema onog retrofuturističkog šmeka iz Marshallovog DOOMSDAYa. Zatim detalji poput iritantne plave perike Stacy Keacha koja devalvira ovog jednodimenzionalnog ali ipak vrlo upotrebljivog glumca od jake karike u filmu do detalja po kome se CLASS OF 1999 najviše definiše kao smeće.

Ono što je zanimljivo svakako je politički domen koji proističe iz priče, pre svega ideja da haos proizvodi represiju koja u početku stiče simpatije a onda se neumitno pretvara u čistu diktaturu i siledžijstvo, odnosno trenutak kada se bande ujedinjuju protiv zajedničkog neprijatelja. Ovi elementi koji asociraju na fašizam i klasnu borbu sami po sebi nisu ništa naročito ali su u ovom filmu retka konsekventno sprovedena stvar, i sasvim je bizarno da je adut jednog Lesterovog filma zapravo politički, no tako je.

B-filmovi su poznati po svom kapacitetu da kanališu gnev publike, da čak podilaze izvesnim buntovničkim sentimentima mladih gledalaca. Međutim, same okolnosti izlaska filma CLASS OF 1999 i izvesni elementi Lesterove egzekucije učinili su da se ovaj film zapravo nikome ne obraća i da ničiji bes ne kanališe.

Najbolji primer izmeštenosti ovog filma za mlade jeste to da se na špici prvog filma čuje u tom trenutku savršeno relevantna pesma Alice Coopera. I onda, kada se u sred ovog filma začuje HEAD LIKE A HOLE Nine Inch Nailsa, i kada se stvori utisak kako je Lester, neznano kako u tom trenutku nabo muzički puls, pa čak bio i ispred svog vremena jer DOWNWARD SPIRAL dolazi kasnije, ubrzo na završnoj špici začujemo temu filma koju peva prokleti Midge Ure, potpuno passe muzičar u tom trenutku.

Od Lesterovih aduta, u ovom filmu, izdvaja se samo relativno energično finale u kome se vidi da su uložene solidne pare i da se dobro radilo na svim poljima, od ideje, preko kadriranja do efekata. U ostatku scena, Lester je nažalost slabiji nego inače.

CLASS OF 1999 je bio u bioskopima. Lester je početkom devedesetih nažalost imao pogrešne filmove u bioskopima. Neki od njegovih tadašnjih DTV naslova su mnogo više zasluživali da idu u bioskope od CLASS OF 1999.

* * / * * * *

No comments:

Post a Comment