Thursday, January 17, 2008

PIRANHA

Podsetio sam Joe Danteovog ranog klasika PIRANHA, courtesy of Kunac.

Ova Cormanova produkcija koja je jasno pokušala da se nadoveže na Spielbergov JAWS liči na siromašnijeg čoveka koji se umesto u moru leti osvežava na reci. Ne samo da je reč o niskobudžetnom derivatu JAWSa već je analogija između reke i mora vrlo direktna. Pirane su u genetski modfikovanom obliku preseljene sa mora na reku, a čitav uglađeni JAWS koncept koji je po mnogo čemu bio revolucionaran je vraćen u okvire 50s science fiction filma.

Međutim, iako funkcioniše u pojeftinjenim okolnostima, i budžetski i estetski, Dante savršeno vlada ovim materijalom uspevajući prilično ingeniozno da reši sve hendikepe svog filma. Iako PIRANHA nikada ne dostiže JAWS, barem ne stoji ni u njegovoj senci.

Pre svega, Dante ima svest o tome da svog monstruma ne mora da krije, međutim, u suštini ni ne prikazuje ga previše detaljno, pošto ima svest i o tome da modeli koje je napravio tada još mladi Phil Tippet nisu baš vrhunski. Otud, pirane vidimo samo u mutnim kadrovima kolektivnih napada kako grickaju žrtve, ali čak ni mutna voda ne prikriva njihovu artificijelnost. Međutim, taj nedostatak Dante nadoknađuje na drugi način. On stvara suspense oko samog ulaska u vodu. Vrlo rano on uspostavlja odnos između junaka i vode a ne junaka i pirane. Naprosto, junak na sme da se nađe u vodi, ako se nađe u vodi gotov je. I onda iz tog odnosa glumca i prirodne lokacije, Dante gradi ekvilibristiku svog suspensea.

Drugi princip kojim se služi je puna sloboda koju mu daje Cormanova B-produkcija. Dakle, pirane napadaju i nejač, žene i decu, i svi mogući vidovi eksploatacije tog motiva su prisutni.

Konačno, sve je pokriveno i velikim dozama humora, karakterističnim za Dantea koje čine ovaj film uvek bliskim najboljem obliku parodije. Elementi parodije su najprisutniji kroz sam kontekst i ponašanje karaktera koje je potpuno preuzeto iz 50s SFa. U tako stilizovanim okolnostima, Dante se vrlo vešto kreće i time rešava brojne nedoslednosti koje postoje u filmu.

Sada se dešava dosta ozbiljan revival monster filma. Naslovi kao što su THE HOST i CLOVERFIELD pokušavaju da daju estetski i ideološki legitimitet žanru, što je negde sasvim u redu. Međutim, odavno nismo imali, izuzev D-WARS baš ovaj tip fun lovin' monster filma sa elementima drive in estetike i exploitationa koji je Dante vrhunski radio, ne samo ovde već i u GREMLINSu.

* * * / * * * *

No comments:

Post a Comment