Podsetio sam Joe Danteovog ranog klasika PIRANHA, courtesy of Kunac.
Ova Cormanova produkcija koja je jasno pokušala da se nadoveže na Spielbergov JAWS liči na siromašnijeg čoveka koji se umesto u moru leti osvežava na reci. Ne samo da je reč o niskobudžetnom derivatu JAWSa već je analogija između reke i mora vrlo direktna. Pirane su u genetski modfikovanom obliku preseljene sa mora na reku, a čitav uglađeni JAWS koncept koji je po mnogo čemu bio revolucionaran je vraćen u okvire 50s science fiction filma.
Međutim, iako funkcioniše u pojeftinjenim okolnostima, i budžetski i estetski, Dante savršeno vlada ovim materijalom uspevajući prilično ingeniozno da reši sve hendikepe svog filma. Iako PIRANHA nikada ne dostiže JAWS, barem ne stoji ni u njegovoj senci.
Pre svega, Dante ima svest o tome da svog monstruma ne mora da krije, međutim, u suštini ni ne prikazuje ga previše detaljno, pošto ima svest i o tome da modeli koje je napravio tada još mladi Phil Tippet nisu baš vrhunski. Otud, pirane vidimo samo u mutnim kadrovima kolektivnih napada kako grickaju žrtve, ali čak ni mutna voda ne prikriva njihovu artificijelnost. Međutim, taj nedostatak Dante nadoknađuje na drugi način. On stvara suspense oko samog ulaska u vodu. Vrlo rano on uspostavlja odnos između junaka i vode a ne junaka i pirane. Naprosto, junak na sme da se nađe u vodi, ako se nađe u vodi gotov je. I onda iz tog odnosa glumca i prirodne lokacije, Dante gradi ekvilibristiku svog suspensea.
Drugi princip kojim se služi je puna sloboda koju mu daje Cormanova B-produkcija. Dakle, pirane napadaju i nejač, žene i decu, i svi mogući vidovi eksploatacije tog motiva su prisutni.
Konačno, sve je pokriveno i velikim dozama humora, karakterističnim za Dantea koje čine ovaj film uvek bliskim najboljem obliku parodije. Elementi parodije su najprisutniji kroz sam kontekst i ponašanje karaktera koje je potpuno preuzeto iz 50s SFa. U tako stilizovanim okolnostima, Dante se vrlo vešto kreće i time rešava brojne nedoslednosti koje postoje u filmu.
Sada se dešava dosta ozbiljan revival monster filma. Naslovi kao što su THE HOST i CLOVERFIELD pokušavaju da daju estetski i ideološki legitimitet žanru, što je negde sasvim u redu. Međutim, odavno nismo imali, izuzev D-WARS baš ovaj tip fun lovin' monster filma sa elementima drive in estetike i exploitationa koji je Dante vrhunski radio, ne samo ovde već i u GREMLINSu.
* * * / * * * *
Ova Cormanova produkcija koja je jasno pokušala da se nadoveže na Spielbergov JAWS liči na siromašnijeg čoveka koji se umesto u moru leti osvežava na reci. Ne samo da je reč o niskobudžetnom derivatu JAWSa već je analogija između reke i mora vrlo direktna. Pirane su u genetski modfikovanom obliku preseljene sa mora na reku, a čitav uglađeni JAWS koncept koji je po mnogo čemu bio revolucionaran je vraćen u okvire 50s science fiction filma.
Međutim, iako funkcioniše u pojeftinjenim okolnostima, i budžetski i estetski, Dante savršeno vlada ovim materijalom uspevajući prilično ingeniozno da reši sve hendikepe svog filma. Iako PIRANHA nikada ne dostiže JAWS, barem ne stoji ni u njegovoj senci.
Pre svega, Dante ima svest o tome da svog monstruma ne mora da krije, međutim, u suštini ni ne prikazuje ga previše detaljno, pošto ima svest i o tome da modeli koje je napravio tada još mladi Phil Tippet nisu baš vrhunski. Otud, pirane vidimo samo u mutnim kadrovima kolektivnih napada kako grickaju žrtve, ali čak ni mutna voda ne prikriva njihovu artificijelnost. Međutim, taj nedostatak Dante nadoknađuje na drugi način. On stvara suspense oko samog ulaska u vodu. Vrlo rano on uspostavlja odnos između junaka i vode a ne junaka i pirane. Naprosto, junak na sme da se nađe u vodi, ako se nađe u vodi gotov je. I onda iz tog odnosa glumca i prirodne lokacije, Dante gradi ekvilibristiku svog suspensea.
Drugi princip kojim se služi je puna sloboda koju mu daje Cormanova B-produkcija. Dakle, pirane napadaju i nejač, žene i decu, i svi mogući vidovi eksploatacije tog motiva su prisutni.
Konačno, sve je pokriveno i velikim dozama humora, karakterističnim za Dantea koje čine ovaj film uvek bliskim najboljem obliku parodije. Elementi parodije su najprisutniji kroz sam kontekst i ponašanje karaktera koje je potpuno preuzeto iz 50s SFa. U tako stilizovanim okolnostima, Dante se vrlo vešto kreće i time rešava brojne nedoslednosti koje postoje u filmu.
Sada se dešava dosta ozbiljan revival monster filma. Naslovi kao što su THE HOST i CLOVERFIELD pokušavaju da daju estetski i ideološki legitimitet žanru, što je negde sasvim u redu. Međutim, odavno nismo imali, izuzev D-WARS baš ovaj tip fun lovin' monster filma sa elementima drive in estetike i exploitationa koji je Dante vrhunski radio, ne samo ovde već i u GREMLINSu.
* * * / * * * *
No comments:
Post a Comment