Saturday, January 9, 2010

LEPTIROV OBLAK

Reprizirao sam LEPTIROV OBLAK Zdravka Randića. On je u ovom eseju o Omladinskom filmu spadao među filmove o mladima koje su pravili stariji reditelji i moglo bi se reći da je reč o paradigmatičnom primeru takvog filma.

Naime, u ovom naslovu se kroz prizmu priče o mladom čoveku zapravo prelamaju određene poetičke koncepcije filma koji zapravo govori o nekom ranijem vremenu. Zar ne možemo LEPTIROV OBLAK smatrati nekom vrstom rimejka BUBAŠINTERA sa praktično preslikanim porodičnim odnosima, a na neki način, kad je reč o tematizovanju straha o homoseksualnosti čak i filmom koji (neuspešno) preslikava i subverzivne strategije Jelićevog remek-dela?

Sa Zoranom Cvijanovićem u glavnoj ulozi, i to čitavu deceniju i po pre nego što je otkrio svoju populističku personu, ovaj film ubija vlastitu komunikativnost i polazi putem neke vrste arty tumačenja mladalačke teskobne egzistencije, iako po svojoj strukturi, to zapravo nije. Cvijanovićev junak je zbunjen, hermetičan, prilično nejasan, sa nekom melanholijom koja ne liči na tipičan pitak prikaz puberteta.

Izbegavanje hepienda na kraju i sama završnica u kojoj Cvijanović više liči na nekog Hanekeovog smarača nego na normalnog momka, pošto mora da se odrekne od tipične, željene, konvencionalne putanje sazrevanja i opredeljuje se za neke alternativnije seksualne prakse odnosno drugu vrstu razrešenja svojih libidanlnih potreba, koje takođe opet podsećaju na odnos iz BUBAŠINTERA u kome umesto LEPTIROVE prodavačice, tetka preuzima inicijativu.

Dakle, osnov problema LEPTIROVOG OBLAKA je u tome što Mihić i Randić sprovode poetiku iz nekog drugog vremena, baziranu na odnosima koji su važili u nekim drugim okolnostima, i ta poetika je toliko snažna, na nivou scenarističkog rukopisa pre svega, da se naprosto ne može primeniti na druge okolnosti.

Jugoslovensko društvo se od vremena BUBAŠINTERA do LEPTIROVOG OBLAKA naprosto previše transformisalo da bi se ista specifična poetika mogla primenjivati. Pre svega desilo se Bijelo Dugme, 1977. desila se Hajdučka česma i više nije bilo isto biti mlad u SFRJ. Iako je sam BUBAŠINTER film iz 1971. taj film je mentalno ipak nekako malo više u šezdesetim, to je film u kome se ne oseća da je u Beogradu već igrana KOSA i sl. No, taj film ima neke druge autentične kvalitete zbog kojih ga smatram jednim od najbitnijih klasika.

Inače moramo imati na umu da je upravo Mihić kreirao koncept generic jugoslovenske filmske porodice, odnosno on u saradnji sa Kozomarom, a to je dakle porodica na čijem je čelu Danilo Bata Stojković, naizgled namrgođeni i rigidni a zapravo dobroćudni predstavnik srednje klase koji ima jasnu viziju kako sin treba da se razvija.

Praška škola je kasnije preuzela ovu strukturu porodice koja je profunkcionisala još u obodnim ostvarenjima Crnog talasa a do danas nismo imali novu definiciju porodice u srpskom filmu, i otud sve češće u filmovima imamo junake koji nemaju porodicu, čiji su roditelji umrli ili žive u inostranstvu.

U tom smislu, LEPTIROV OBLAK je sa likovima koje igraju Seka Sablić i Paja Vuisić potpuno na liniji.

Bijelo Dugme kao muzička podloga nažalost nije dovoljno da zarobi utisak kako je to biti mlad 1977. godine.

* * / * * * *

No comments:

Post a Comment