Reprizirao sam THE GAMBLER Karela Reisza i iznova se uverio koliko je rimejk Ruperta Wyatta superioran rad. Može se reći da u izvesnom smislu, Wyatt čak kao da uzima da reši probleme prvog filmu usput naravno obavljajući primarni zadatak - a to je pričanje priče.
Tako Wyatt uspeva ono što Toback i Reisz samo nagoveštavaju, a to su likovi zelenaša i bookieja koji imaju neku svoju filozofiju i razlikuju se od tipičnih likova tog tipa.
Isto tako glavni junak je ubedljiviji i interesantniji kod Wyatta, a da paradoks bude veći i James Caan je dovoljno antiakademski nabaždaren da prosto nije uverljiviji kao profesor od Marky Marka.
O vizuelnoj disciplini, izrazu, dizajnu, preciznosti, o celokupnoj rigoroznoj izvedbi, ne treba ni trošiti.
U određenom smislu, posle Audiarda i FINGERSa nije ni neobično da Tobackov rad bolje izgleda kada se propusti kroz filter drugih autora.
Ono gde THE GAMBLER zaslužuje pažnju jeste Reiszov pokušaj da pomiri gotovo francuski nemar prema formi sa nečim što u suštini iziskuje neku vrstu noir žanrovske discipline. Taj brak između tropey situacija i pokušaja da se kroz drugačiji ritam nekako prevaziđu ne funkcioniše savršeno, ali film ima dovoljno zanimljivih elemenata da ga danas ipak gledamo i uvažavamo iako zapravo nije dobar.
Dok je Wyattov film zakovao sve što je pokušao, Reiszov je pre svega vredan kao pokušaj, dok mu je rezultat kao novom filmu bliži * * nego * * *, koliko dobija kao stari film kom praštamo što nije baš skroz uspeo.
No comments:
Post a Comment