Tuesday, December 27, 2016

PICCADILLY JIM

Pogledao sam PICCADILLY JIM Johna McKaya, treću bioskopsku ekranizaciju romana P.G. Wodehouse snimljenu 2005. godine. Teško je bilo upropastiti film sa ovakvom podelom koju predvodi Sam Rockwell. Pa ipak, iako je bilo teško, McKay je u tome uspeo. Scenario Juliana Fellowesa, čuvenog televizijskog scenariste, potpisnika DOWNTON ABBEYa je konfuzan i nedovoljno koristi potentne dramske situacije kako bi izgradio komiku ili dobrodošlu vodviljsku zabunu ili napetost, ali glavna krivica mora pasti na plaće reditelja Johna McKaya koji iz glumaca nije uspeo da izvuče apsolutno ništa iako je imao izuzetno jaku postavu gde su neki doajeni poput Toma Hollandera bukvalno pokrivali epizodne likove.

Film je klimavo glumljen, ali je skandalozno dizajniran. McKay je je želeo da proizvede utisak "anahronizma" u smislu da ubacuje neke savremene retrogardne detalje, tipa, odjednom se u noćnom klubu u džez aranžmanu pevaju savremene pesme ili junak vozi moderni automobil retro dizajna, ali sve to je neujednačeno, u iritantnom koloritu, i vrlo slabo slikano od strane Andrew Dunna, od kog to ne bih očekivao jer je radio neke jako dobro slikane komedije kao što je recimo bila CRAZY STUPID LOVE.

Međutim, ovde su svi zajedno podbacili tako da je PICCADILLY JIM film koji ne uspeva čak ni da poistigne naj tehnički standard angloameričkog filma uprkos evidentno ozbiljnoj produkciji o kojoj svedoče eminentni glumci i autori koji su bili okupljeni.

* 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment