Monday, March 7, 2016

THE RIFT

Pogledao sam THE RIFT Dejana Zečevića, treću produkciju kuće Talking Wolf u kojoj se kao reditelj pojavljuje već afirmisani žanrovski autor i pokušava da ponudi sinergiju svog više mejnstrim senzibiliteta i njihove DTV estetike.

Koncept ove saradnje je u osnovi ispravan, Zečević je sa NEPRIJATELJEM pokazao da može da snimi srpski upmarket film koji ima svoje mesto i na pojedinim manjim mejnstrim festivalima, a ekipa iz Talking Wolfa napravila je kontakte i metod plasiranja svojih filmova na inostrano tržište.

Ideja da se napravi film koji bi estetski mogao da iskorači iz DTV miljea a da zadrži mogućnost da u njemu bude plasiran, svakako da predstavlja budućnost za žanrovski film kod nas, i saradnja TW sa Zečevićem bila je korak u pravom smetu.

Ovo međutim svakako nije žanrovski debi na engleskom jeziku koji se od Zečevića očekivao. Reč je o filmu koji nedovoljno prevazilazi standarde koje su postavili ZONA MRTVIH i MAMULA, sa tom razlikom što je vidno manje zabavan od ta dva naslova jer je opterećen pretencioznom premisom i ogromnom minutažom dramskih scena koje su oslonjene na klimavu glumu i katastrofalno loše dijaloge koji kao da su generisani u nekom programu za ispisivanje najčešće korišćenih replika u šund-filmovima.

U tom smislu, svi oni elementi kojima Zečević vlada bolje (ili je za njih više zainteresovan) nego reditelji ZONE MRTVIH i MAMULE poništeni su pa i gurnuti u deficit time što ovde nema monstruma, nema zabave, a vrlo malo ima i napetosti i horora pa i fantastike, jednim delom jer nema mnogo pokušaja a jednim delom i zato što su te scene mahom slabo urađene.

Ideja da se ne ulazi u ono što "ne može da se snimi dobro" jeste hvale vredna, ali je problem u tome što ni ono što može da se snimi dobro nije na dovoljno visokom nivou da bi zadovoljio publiku spremnu za nešto cerebralnije, čemu ovaj film stremi uprkos scenariju koji je sve sem cerebralan. Ako tome dodamo da ovde opet pa ima zahvata koji nisu snimljeni dobro, ne možemo baš reći da je kempoznost u potpunosti izbegnuta.

U pogledu zapleta, u drugom činu film zalazi u potpunu stagnaciju i neke scene deluju kao da je ekipa izgubila deo scenarija i onda snimala iz više puta neke scene koje je sačuvala. Isto važi i za neke motivacije u središnjem delu filma, kao i za krajnje ravno razotkrivanje “velike misterije”.

Pored dijaloga koji su u domenu parodičnog, ni glumačka ekipa nije dorasla ulogama. Monte Markham nije u stanju da pruži baš mnogo i mentalno je odsutan. Ken Foree je korektan a Katarina Čas baš i ne izgleda dovoljno dobro za heroinu ovakvog filma, tako da nema ni tog T & A momenta iz MAMULE.

Sve u svemu, THE RIFT u pojedinim aspektima i deonicama jeste pokušao da bude korak napred u odnosu na ZONU MRTVIH i MAMULU ali na kraju kao produkt, daleko je iza njih. Videćemo kako će strana publika i kritika reagovati na ovo.

THE RIFT nije postigao svoj cilj i spojio mejnstrim žanrovski senzbilitet sa onim što bi zabavilo DTV publiku, ali to ne znači da se unutar ovog produkcionog modela ne treba i dalje kretati u tom pravcu. Možda samo Dejan Zečević nije bio pravi čovek za taj zadatak a neko drugi jeste. Uprkos tome što me je ovaj film demantovao na neočekivano ubedljiv način, i dalje mislim da je ta linija unapređivanja TWP produkcija ispravna. Međutim, ako imamo u vidu da se ovi filmovi prave za tržište, ostaje pitanje, koliko je tržište spremno da prašta ovakva lutanja. 

* 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment