SUNCE NIKAD VIŠE Davida Jovanovića je veoma zanimljiv, dosledno izveden i solidno realizovan art house film koji meditira o životu u eri ekološkog i društvenog razaranja,
Smešten u blizinu rudarskog kopa, Jovanovićev film govori o dezintegraciji porodice kojoj razum kaže da se odseli iz socijalno i ekološki devastiranog sela koje odumire ali joj srce govori da tu ostane.
Centralni lik kroz koji se prelama je dete kome je naravno srce dominanrno u sagledavanju stvarnosti.
SUNCE NIKAD VIŠE donosi jednu sofisticiranu narativnost koja je neklasična, i izgrađena je kroz ređanje scena koje više objedinjuje atmosfera nego koherentna priča. Kohezija se gradi kroz atmosferu, kroz osećaj gledaoca pre nego kroz velike dramske razvoje i obrte.
Ovo je film čija dramaturgija nije razvijena kroz usko rečeno dramsko, već se gradi drugim sredstvima čime jasno nameće Jovanovića, i njegovog saradnika scenaristu Đorđa Kosića, kao veoma autentične glasove, ali što je još važnije - kao autore koji u stanju da sprovedu u delo jedan ovako složen koncept.
SUNCE NIKAD VIŠE se u tom pogledu izdvaja kao film koji je veoma jasno definisao svoje gabarite, i u jednom skromnom zahvatu pružio mnogo, u pogledu atmosfere ali i značenja, kroz veoma uspelu realizaciju u svim sektorima.
Otud, u sezoni kada je društvo bilo u kolapsu, slanje ovog filma da bude naš kandidat za oskara ne samo da je dobro ilustrovalo u kom se stanju ovde živi, već je ovo bio retko reprezentativan film za te potrebe, a da je proizveden kod nas.
* * * / * * * *
No comments:
Post a Comment