Wednesday, May 14, 2014

ATTERTRAFFEN

Pogledao sam ATTERTRAFFEN Anne Odell, učenika venecijanskog festivala, film koji ima zanimljivo polazište ali nažalost krajnje konvencionalnu, i pogrešno koncipiranu realizaciju. Štaviše, ne samo da slične filmove možemo naći u istoriji filmske avangarde, već u određenom smislu, slične filmove naročito možemo naći u istoriji našeg filma, prevashodno u radu Srđana Karanovića a donekle i Dušana Makavejeva. Otud me je ovaj film naročito zaintrigirao.

Nažalost Anna Odell, koja je u film ušla iz sveta savremene umetnosti, ne samo da ne donmosi nikakvo osveženje, nikakav svež pogled na formu već bih rekao da je začuđujuće konvencionalna, kao da je pekla zanat na bezbrojnim epizodama televizijskih serija. Njen prikaz "filma-u-filmu" i "realnosti" se nedovoljno razlikuje, a benignost traume glavne junakinje koja tobože izaziva ogromnu nelagodu može se tumačiti eventualno kao znak promenjene paradigme u švedskom društvu, odnosno nespremnost "savremenih" Šveđana da priznaju da bili derišta u školi. Isto tako, ta institucija siledžije i žrtve koja se danas šematizovano plasira na filmu deluje kao kliše koji je postao potentan agens i u stvarnosti, i film bi eventualno mogao da se tumači i kao parodija tog trenda.

Ipak, nisam siguran da ovo čitanje kroz koje pokušavam da razumem i opravdam ovaj film uopšte spada u autorske namere.

* 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment