Friday, April 26, 2013

TRANCE

Pogledao sam TRANCE Danny Boylea, krimić sa kojim se on vraća onome što je činilo njegov debi. John Hodge koji je pisao prve Boyleove filmove piše ovaj senario sa Joe Ahearneom, nažalost TRANCE nije onoliko dobar, svež i ubitačan kao što je bio SHALLOW GRAVE. Doduše, SHALLOW GRAVE je bio jednosatan, kamerni neo noir, ali snažan i zanimljiv, i uspeo je da se nametne u periodu velike renesanse, rekao bih čak i hiperprodukcije neo noira. TRANCE izlazi u vreme posle INCEPTIONa i bavi se grupom lopova kojima hipnoza i sugestija igraju veliku ulogu u izvršenju posla.

Ne samo da je TRANCE inferioran i po svom dometu i po svojim ambicijama u odnosu na INCEPTION već bih rekao da je reč o jednom konfuznom, slabom krimiću koji karakteriše Boyleov para-fasbinedorvski lapidaran odnos prema formi. Posle maestralnog SLUMDOG MILLIONAIRE, Boyle je ušao u fazu "sporednih" projekata u kojim pokazuje da može & ume da radi šta hoće. Međutim, jedini reditelj na planeti koji može tako da se ponaša je Martin Scorsese a činjenica sa Boyle jeste nekakav Scorsese novog doba, ne znači da je on na nivou starog majstora.

TRANCE mnogo više po svojoj neubedljivosti, površnosti i utisku usputne zabave za reditelja ponajviše liči na angloameričkog Takashi Miikea. Nažalost, one ideje po kojima Boyle želi da se istakne, ili zašto ne reći, one ideje zbog kojih je Boyle snimio ovaj film naprosto su nedovoljno da bi nadoknadile osnovni nedostatak autorovog ubeđenja koji devalvira ovaj film.

James McAvoy i Vincent Cassell su glavni glumci ali jedini glumac prekoma kome Boyle ima ikakav odnos u ovom filmu jeste Rosario Dawson koju naizmenično fetišizuje i objektifikuje učinivši TRANCE svojevrsnim spomenikom svolje ljubavne veze sa njom koja je usledila posle filma. Svi likovi osim nje su potpuno ispušteni i gledalac ne samo da nema odnos prema priči, ne samo da namerna konfuzija iz scenarija ne daje dobre rezultate, nego ne postoji odnos ni prema likovima. U tom pogledu, Soderbergh snima mnogo bolje "usputne" filmove od Boylea, premda čini mi se da ovaj više stremi ka Scorseseu nego ka Soderberghu.

Upotreba muzike je neukusna. U filmu sve vreme svira neka vrsta bajatog big beata koji je bio aktuelan u vreme kada je Boyle počinjao, a njegova karakteristično vešta upotreba pop muzike ovde ne pruža vrhunske rezultate. U sporadičnim situacijama, Boyle uspeva da napravi poneki efekatn set-piece. Nažalost, u najboljim fazama, TRANCE ne postiže ništa više od utiska solidne tehničke kompetencije.

Bez ikakve sumnje, fascinancija intimnim delovima Rosario Dawson jeste nešto što se ne viđa svaki dan u glavnotokovskom filmu, i tu se otprilike iscrpljuje ono što je Boyle autorski izborio u ovom projektu. No, to je premalo.

* * / * * * *

No comments:

Post a Comment