Friday, February 15, 2013

ANTIVIRAL

Pogledao sam ANTIVIRAL Brandona Cronenberga, debitantski film Cronenbergovog sina u kome je postigao sve moguće kreativne a zašto ne reći i esnafske autogolove koje je mogao. Naime, Brandon Cronenberg je snimio film koji se najblagonaklonije može definisati kao pastiš rane i središnje faze Cronenbergovog opusa. Dakle, sin je napravio pastiš očevog rada i to svemu ovome daje jednu vrlo bizarnu dimanziju. Naime, ANTIVIRAL je profilisan kao art house film, dakle ovde nije reč o sinu koji nasleđuje očev zanat, a opet nije ni reč o sinu koji nasleđuje očeve opsesije, ovde bi se pre moglo govoriti o sinu koji prepričava očeve filmove, pokušava da uzme poziciju svojevrsnog kuratora očevih eksponata i pravi neku sažetu verziju njegovih dela, kao svojevrsni "univerzalni ključ" koji otvara pbrave prve dve faze Cronenbergovog rada.

ANTIVIRAL stoga jeste celovečernji debi ali je istovremeno i jedan galerijski film, ne samo lišen energije da ostavi bilo kakav utisak u bioskopu, već o određenom smislu kao da ni ne može da se sagledava izvan vrlo zatvorene scene Cronenbergovih poštovalaca. Činjenica da je film imao premijeru u Kanu, ako izuzmemo aspekt nepotizma, zapravo i jeste potvrda da je David Cronenberg dovoljno veliki da dobije ovakav omaž.

U pogledu omaža, Brandon Cronenberg je napravio vrlo mali odmak od Davida, i to gde je napravio pomak je uglavnom žestoko promašio. Osnovni odmak koji Brandon pravi jeste da se ne trudi da na bilo koji način učini svoju priču ubedljivom u pogledu filmskog jezika, glumačkih rešenja ili nekih postupaka kojima bi se mogla postići uverljivost. Za razliku od Davida koji je u svom radu estetizovao atmosferu već postojećih objekata brutalističke arhitekture i sl. - Brandon se opredeljuje za ambijente koji postoje samo u već zastarelim video klipovima, hladne tehnomanske ambijente koji vrcaju od zastarele tehnike koja je u rasponu od steampunka do katodnih cevi, čak i kad je reč o LCD ekranima.

Otud umesto da se vodi očevim receptom da kreće od iracionalne premise koju potom tretira racionalno i što je više moguće uverljivo, Cronenberg svoju priču iznosi bez pravog ubeđenja, iako, paradoksalno, nema lošu ideju.

Naime, film je smešten u društvo nekakve bliske budućnosti, ili hajde da kažem paralelne sadašnjosti, u kome su slavne ličnosti postigle "hristoliku" ulogu, njihovi fanovi se "pričešćuju delovima njihovog tela" a zatim, kako bi prošli kroz konkretna iskustva svojih "lažnih idola" kupuju viruse koje je izlučio njihov organizam tokom infekcija. Glavni junak filma je cinični prodavac tih virusa, junak na liniji Jamesa Woodsa iz VIDEODROMEa koji naizgled nema odnos prema slavnima ali ipak soft spot za jednu zvezdu čiji virus dovodi do mutacija i njene smrti.

Nažalost, Cronenberg ubrzo odustaje od religije i biblijske mitologije kao ključa kroz koji se ova priča idejno obogaćuje, i na kraju sa time samo koketira,

U odnosu prema vođenju priče, Brandon takođe kombinuje klinički pristup svojstven ranijim Davidovim radovima sa nešto halucinogenijim subjektivnim rešenjima iz VIDEODROMEa i stvari koje će potom uslediti. Isto tako, u domenu groteske, deformacija tela i gadnih prizora, veći akcenat stavlja na stanja nego na nasilje, mada ima i toga, a u glumačkoj podeli pronalazi svog Ronalda Mlodziku u već afirmisanom Caleb Landry Jonesu, Oliver Reed je zamenjen Malcolmom McDowellom u ulozi tradicionalnog kronenbergovskog ekscentričnog lekara-pronalazača bizarnog principa iz kog sve proističe, međutim nedostaju face poput Robert A. Silvermana da bi se zaokružila i zadata galerija ekscentrika.

Prošle godine Cronenberg je debitovao zajedno sa sinovima Johna Landisa (scenarista Max) i Georgea Pan Cosmatosa (Panos Cosmatos) i od sve trojice rekao bih da je najmanje postigao. Isto tako, jedini od te trojice pokušava da ponovi, ili čak pre bih rekao falsifikuje rediteljski postupak svoga oca. U tom pogledu, zanimljivo je poređenje sa Panosom Cosmatosom koji je u svom filmu pokušao takođe da polemiše sa ranim Cronenbergom ali u radikalnijem arty ključu.

Cosmatos je snimio uspeliji i relevantniji film, iako je formalno gledano, Brandon izabrao pitkiju formu i imao potentniju ideju u centru. Rekao bih da je razlog za to pre svega u Panosovom vladanju tehnikama inscenacije, filmskim jezikom i onim što je na kraju priče ipak najvažnije. S druge strane, pored hipoteke porodičnog imena koja se ni uz najbolju volju ne može ostaviti po strani, Brandon je pokazao da rediteljski nije dorastao zadatku i da mu na elementarnom nivou nedostaje taj filmski X-faktor koji proističe iz autorove sposobnosti da se izražava kroz slike i atmosferu, ritam i glumačku ekspresiju a ne kroz pojmove.

Iskreno se nadam da će sledeći Brandonov film biti zreliji i mudrije koncipiran. S druge strane, žao mi je što je posle dužeg vremena izašao potentan kronenbergovski rad koji je u tolikoj meri ostavio zanemarljiv utisak.

* 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment