Godinu-dve dana pre filma NEAR DARK, na filmu THE LADIES CLUB našli su snimatelj Adam Greenberg i sporedni glumac James LeGros koji će ubrzo postati saradnici Kathryn Bigelow na njenim masterpisovima.
Rediteljka Janet Greek koja potpisuje ovaj film, imala je veoma bogatu karijeru na televiziji, i uprkos tome što naravno nema domete koji bi je često smeštali u istu rečenicu sa Kathryn Bigelow, neki njeni filmovi jesu umeli da se nađu na istim retrospektivama ženskog filma.
Ipak, među njima nikada nije bilo THE LADIES CLUBa koji se u izvesnom pogledu, po sličnosti nekih motiva i korelacijama autorske ekipe može posmatrati kao sestrinsko delo Bigelowinom ranom opusu.
Ovaj film je u bioskope pustila tada mala kuća New Line, specijalizovana za žanrovski film, iznad svega horor i inteligentan, kvalitetan, exploitation. New Line je potom i u okrilju Warnera uspevao da zadrži auru jednog mini-studija koji je kul i otvoren prema inteligentnim reinterpretacijama žanra, ali danas definitivno taj logo ne znači više ono što je značio nekada u vreme HIDDENa i sličnih diverzija.
THE LADIES CLUB je film o policajki (još jedan motiv koji će Bigelow kasnije razrađivati) koju siluje banda provalnika. Kada ih sud oslobodi, u jednoj vrlo sugestivnoj montažnoj sekvenci gde ona puca u streljani a ljigavi advokati nalaze načine kako da prikažu silovanje kao naprosto grub seks koji se oteo kontroli, policajka počinje da dobija pisma raznih žena kojima su se desile slične stvari.
Kao da reč o najlogičnijem sledu događaja, one počinju da se okupljaju i dolaze na ideju da mame silovatelje koje znaju i da ih kastriraju. Intervencije vrši lekarka čija je kćerka nekažnjeno silovana.
Međutim, iako u početku ova akcija ide relativno lako, javljaju se komplikacije koje dovode do tragičnog ishoda i nasilne kulminacije.
Treba imati na umu da je ovde reč o fizičkoj kastraciji, i da je film izašao u vreme kada je kastracija generalno bila mnogo više hvaljena kao kazna za silovatelje nego danas kada postoji skepsa prema njenim efektima.
Ovom filmu se mora prići svakako sa dosta obzira prema vremenu kada je nastao. U današnje politički korektno vreme, publika bi verovatno svakih nekoliko minuta bila trigerovana nečim, ali iako nikada ne dostiže nivo radova Kathryn Bigelow i njene estetike erotskog trilera sa jakim feminističkim nabojem, Janet Greek pravi film sa vrlo jasnim identitetom i sa svojom sortom gneva.
Na kraju, reč je o filmu koji funkcioniše na više nivoa, iako se komercijalno eksploatiše kao hardkor exploitation na ničijoj zemlji između osvetničkog trilera i horora. Interesantno je da je u pregledima žena reditelja Janet Greek zastupljenija sa svojim horor filmom SPELLBINDER nego sa ovim koji meni neuporedivo ilustrativnijim primerom ženskog doprinosa američkom žanrovskom filmu osamdesetih.
* * * / * * * *