Adilkan Jeržanov je reditelj kog odavno imam na nišanu ali do sada o njemu nisam pisao jer sam njegove filmove mahom gledao u nekim lošim uslovima. Iako znam ruski pomalo iz škole, ipak je ovo vrsta filma za koju to znanje nije dovoljno niti se u filmovima govori samo jedan jezik, tako da nisam mogao da imam pun utisak.
Međutim, činjenica da gledam filmove Adilkana Jeržanova i kada to objektivno nije moguće, dosta govori o tome koliko uvažavanje zaslužuje ovaj kazahstanski sineasta koji ima fassbinderovsku produktivnost i vrlo autentičnu poetiku, negde između Takeshi Kitana i Alekseja Balabanova, ali sa nečim apsolutno svojim.
Дала қасқыры dolazi do nas pod zapadnim prevodom STEPPENWOLF, posle roterdamskog uspeha u sezoni kad je Adilkan imao čak tri filma na festivalima. I reč je o jednom od onih frustrirajućih filmova za nas u Srbiji jer ovo jeste nekakav ideal srpskog žanrovskog filma u smislu integracije žanrovskih stilema u lokalni ornamentalni eksces, samo izveden na do te mere superioran način, uz vrlo zanimljivu kopču između relativno klasičnih ornamentalističkih zahvata, sa klasicističkim žanrovskim elementima ali i vrlo modernim percepcijama filmskog izraza.
Ovaj film istovremeno izgleda nepogrešivo kazahstanski, kao jedan od brojnih filmova snimljenih u nekoj vukojebini u kojoj se muče razni ljudi sa kojima se priroda i sudbina surovo igraju, ali istovremeno ima i čvrstu strukturu klasičnog vesterna na koji se čak i doslovno oslanja u pojedinim kadrovima, dok istovremeno među junacima ima i kitanovske histerije i južnokorejske veštine u inscenaciji.
Ovaj film jeste u samoj svojoj suštini komunikativan i to dolazi prirodno iz raznih žanrovskih rešenja koja čine njegovu okosnicu. Međutim, lokalni kolorit i ambijent koji je naravno zapravo stilizovan jer i sam Adilkan smešta svoje filmove u jedan "imaginarni Kazahstan", svemu daju jednu dozu arta, i otvaraju mogućnost za iskorake iz žanrovskih konvencija, pre svega u pogledu ponašanju junaka.
Mi smo navikli na hardboiled heroja i psihički načetu damu u nevolji. Ali, kod Adilkana je hardboiled heroj zaista hardkor. Sve ono što Tarantino misli za svoje junake, Adilkanov zaista jeste, kao što je i dama u nevolji istinski duševno obolela a ne samo zgodno načeta kako bismo do kraja njenog character arca došli do nekog rešenja traume i otišli put hepienda.
Ovo čist žanrovski i repertoarski film ne bi trpeo iako je Adilkanov film, kad bi se prepričavao upravo to, SEARCHERS naseljen Kitanovim junacima koji u slobodno vreme vole da se lože na Balabanovljeve likove.
U autorskom pogledu ovaj film me je uzbudio ne samo zato što je blizak jednom projektu na kom sam radio, u kom je bilo makroa kao heroja i vađenja organa, već i zato što ova vrsta transgresije u žanrovskom filmu ume da ne uspe. Dakle, nije Adilkan prvi koji je probao da napravi hardkor trangresivne likove koji transformišu tipske okvire, ali je jedan od retkih kojima je to uspelo.
U tom pogledu, STEPPENWOLF se svakako nameće kao jedan od najboljih srpskih filmova snimljenih van Srbije.
Tehnička izvedba je na izuzetno visokom nivou, a Adilkanova kontrola nad svakim kadrom je besprekorna.
Naravno, to što naši filmovi ne dobacuju do ovog nivoa ne znači da recimo Mladen Đorđević nije reditelj koji ne razmišlja na takav način i nije blizu ovog nivoa - samo u nečemu čime se on bavi, što nije konkretno ovo, mada možda bude
* * * 1/2 / * * * *
No comments:
Post a Comment