Saturday, September 2, 2006

LES CHEVALIERS DU CIEL/UNITED 93

Večeras sam sa ortakom cruiseovao po bioskopima i odradili smo jet double bill.

Prvo smo kao pravi suckeri odgledali film o radosti letenja LES CHEVALIERS DU CIEL Gerarda Piresa. To je ekranizacija Uderzovog stripa i neka vrsta zakasnelog francuskog rip-offa TOP GUNa.

Kad smo već kod rip-offova TOP GUNa, kao klinac, negde oko 1990/ 1991 sam gledao japanski rip-off TOP GUNa, u kome doduše Japanci teraju F-15 umesto F-14 ali je plot bio potpuno identičan sa sve poginulim ocem. To je bio neki japanski mejdžor film ali se ne sećam kako se zvao... Zna li neko o kom filmu govorim?

U svakom slučaju Gerard Pires ima dara da slika vozila u pokretu što je evidentno savladao još dok je radio fabričke filmove za francuske proizvođače automobila.

Najbolji film mu ostaje, besprizorni chase flick RIDERS sa Stephen Dorffom i Nataschom Henstridge.

U CHEVALIERS isporučuje sjajne scene letenja i vazdušnih borbi, koje je inače snimao sa pravim avionima i minimumom specijalnih efekata, međutim scenario i glumačka podela su ispod svakog nivoa. Da je bar jedna od te dve mane popravljena, CHEVALIERS je mogao da dobaci do nivoa legitimnog repertoarskog ugođaja. Ovako sam na kraju ostao da uživam samo ja i to isključivo u letačkim scenama, i ne mogu ga nikome preporučiti osim totalnim buffovima za avijatičarske flickove.

U svakom slučaju, ovaj film je ispuštena prilika da se pruži ugođaj tržištu koje odavno ne dobija adrenalinske avio flickove.

Francuzi imaju i dalje tu neku žanrovsku kulturu koju je nekad Holivud gajio da naprosto isporučuju filmove koji se oslanjaju na neke dokazane kanone. Šteta što ih ne prave malo bolje. To jest šteta što u njima ne poprave delove po kojima bi francuski film tobože trebalo da je poznat jer Pires zaista dobro barata tehnikom.

Inače, kuriozitet fima je da se u nekoj pustinji, kao članovi nekog nedefinisanog arabofilskog terorističkog task forcea čuju osobe koje govore na srpskom.

* * / * * * *

UNITED 93 Paula Greengrassa je već ozbiljnija kinematografija.

OK, neću biti licemer, da ga je režirao neko ko nije prethodno snimio THE BOURNE SUPREMACY verovatno bih imao više primedbi, međutim, zbog Greengrassa sam imao strpljenja za ovaj distanciran i vrlo dosledno realističan prikaz 11. septembra iz vizure komande NORADa, nekoliko kontrola leta i samih putnika u avionu na letu 93.

Pre svega, Greengrass uspeva da u svom prikazu situacija koje su se zbivale bude dosledno realističan bez ikakvih iskliznuća van tog realističkog koloseka. Nema sentimentalnosti, ni najpotresnije scene nisu zašećerene već eventualna osećanja proističu iz same radnje.

ja lično nisam imao nikakvu čisto filmsku empatiju prema likovima čak ni kad se opraštaju od svojih porodica koje obaveštavaju da su u otetom avionu. Jedino što sam imao u glavi to je šta bih ja eventualno uradio u toj situaciji. da li bih zvao? Kako bih reagovao?

To je negde pravi utisak za jedan levičarski film, zar ne?

Drugo, arapske teroriste pokazuje kao ljude koji nisu filmski negativci, štaviše imaju svoju vrlo jasnu misiju, svoje dileme i svoje probleme. Oni nisu negativci. Oni su tu došli da ukucaju avion u Belu Kuću, putnici su ih sprečili. To je to.

Kada narod brutalno navali na njih, briše se ta granica između junaka jer brutalnost pršti na sve strane i negde se sukob svodi na tragičan susret dva pogleda na svet.

Međutim, film nije navijački niti uopšte ulazi u politička pitanja koja su dovela do 11. septembra. To je film o drami koju su doživeli ljudi 11. septembra i to i građani, i aviosaobraćajni profesionalci i teroristi. To je priča o drami 11. septembra i kada bi nam arapski junaci bili išta bliži kulturološki, lako bi se i za njih moglo navijati. zaista ne vidim problem zašto se ovaj film ne bi pokazao u Avganistanu, recimo.

Međutim, UNITED 93 je po metodologiji pre svega ozbiljna BBC drama, u najboljem duhu politički angažovanog engleskog filma, s tim što obrađuje američku temu. Štaviše, i producent je Working Title Films pa se može reći da je ovo zapravo pravi engleski film na američku temu.

Greengrass ima dovoljno energije da jedan susštinski televizijski sadržaj, po svim kapacitetima nabaci na ekran, i ovo je film kakav bi recimo savršeno pasovao na Autorskom festivalu POGLED U SVET.

E sad, šta je to što bih eventualno prebacio reditelju koji nije radio THE BOURNE SUPREMACY? Pa, verovatno to što je mogao da se više vizuelno razmahne pre svega u smislu prikaza više događaja koji su se simultano dešavali, drugih otmica, da možda napravi još neku rekonstrukciju.

Međutim, ma koliko bilo frustrirajuće to što o ključnim događajima samo čujemo informacije, jer smo ih mi u Srbiji baš videli udirektnom prenosu, evidentnmo je da Greengrass snima film o ljudima koji čuju o događaju i iz toga proističe drama.

S druge strane, 11. septembar je vrlo detaljno vizuelno obrađen, maltene nema kutka u koji se na ovaj ili onaj način nije zavirilo i filmovi o tom događaju možda malo treba da prikriju stvari, da ih iskažu naneki drugi način.

Film nimalo nije patetičan, nimalo nije eksploatacija nesreće i završava se sa dosta ukusnim natpisima.

Treba ga pogledati.

* * * / * * * *

No comments:

Post a Comment