Tuesday, November 30, 2021

TOMA

Srbi su jedinstven narod po tome što u fazi pandemije kad umire preko 60 ljudi dnevno kreće obaranje bioskopskih rekorda što može značiti samo jedno, a to je da se u bioskopima nisu primenjivale apsolutno nikakve mere.

U tom smislu treba videti kakvi su to filmovi koji su podstakli narod da stavi glavu u torbu i sedi u punoj sali oko dva sata. Prvi među njima je TOMA Dragana Bjelogrlića i Zorana Lisinca, s tim što je Lisinčevo ime kako je uspeh filma rastao, postepeno nestajalo iz press-materijala.

TOMA je biografski film o Tomi Zdravkoviću, nastao u produkciji Dragana Bjelogrlića i Željka Joksimovića. Dok je Bjelogrlić igrajući Crnog u CRNOM BOMBARDERU a i inače uvek emitovao energiju ljubitelja rokenrola, za Joksimovića je jasno kako je prožet Zdravkovićem jer je ovaj bio pionir pravljenja te neke muzike koja nije baš sasvim narodnjak a opet nije ni šansona nego je nešto između, na nekoj ničijoj kafanskoj zemlji, i to je upravo kroz opus našeg evrovizijskog asa dostiglo visok industrijski nivo.

Cela fama oko Tome Zdravkovića je izgrađena posle njegove smrti. Za života druga liga pevača koja nije mogla ni da priđe Miroslavu Iliću ili dvojici Halida, tek tokom devedesetih gradi se fama o njemu kao "urbanom narodnjaku", kao uličnom misliocu kog i rokeri puste na kraju žurke, i ostali simptomi propasti rokenrola.

Film TOMA stoga gradi jednu fantazmagoriju koja nema mnogo veze sa pravim Tomom kao čovekom i umetnikom, pa se čak i sami autori ograđuju od filma kao jednog "impresionističkog portreta" a na rang listi šta je istina a šta nije - ono najneverovatnije, da ne kažem najstupidnije u celoj priči - uglavnom je izmišljeno.

Svi junaci u filmu imaju samo jednu osobinu, jednu emociju i jednu misao, i dva i po sata gledamo Tomu koji je u raznim uzrastima neraspoložen, tužan i na umoru, kao da autori nisu tačno znali sa koje će scene rezati na scenu njegove fizičke smrti pa su svako tako snimili. Sveden je na jednu neprežaljenu ljubav i pesme o njoj a ta ljubav je ni manje ni više nego Silvana Armenulić. Tako je Toma Zdravković, pohotni, poročni bonvivan, Aca Lukas za samoupravljače, sveden na jednu krpu od čoveka, od muškarca valjda da se stvori bajronovska figura od čoveka koji je našu kulturu zadužio pesmama BRANKA, DANKA i LJILJANA.

Neprestano promovisanje filma kao ostvarenja tokom kog se plače - što inače povećava mogućnosti od infekcije Covidom - predstavlja poseban vid perverzije jer ta potreba da se naglasi da film izaziva fizičku reakciju nije viđena van pornografije još od campy horora Williama Castlea. I činjenica je da dosta ljudi prijavljuje taj simptom kolektivnog plakanja. Poneke scene deluju kao da jesu profilisane da svojim melodramskim ekscesom izazovu fizičku reakciju, ali teško je zamisliti normalnog čoveka kome mogu proizvesti bilo kakvu fizičku reakciju sem nekontrolisanog smeha. U tom smislu zanimljiva je izjava Zorana Lisinca koji je u intervjuu za City Magazine i izjavio da film ima "nešto almodovarovski" verovatno misleći na ovaj melodramski eksces.

Moguće je da sam ja čovek srca kamenoga, i da zapravo neko drugi uz ovo može da plače, ali to onda znači da je TOMA postigao Zdravkovićev i Joksimovićev ideal. A to je pop muzika koja se obraća ljubiteljima narodnjaka, odnosno narodnjak za ljubitelje popa. Dakle, ovo bi onda hipotetički trebalo da bude telenovela za ljude koji gledaju filmove i film sa velikim F za one koji gledaju telenovele. Namera te vrste možda i postoji, ali u mom slučaju nije postignuta.

Najbolja ilustracija toga je scena kada supruga lekara koji leči Tomu Zdravkovića od kancera, svom suprugu u Skadarliji na primedbu da se previše provodi u kafani kaže da i ona boluje od te bolesti i da joj nema spasa, dok uporedo peva Toma a slušaju ga Tozovac, Lepa Lukić, Cune i Kemal Monteno. Ovo meni deluje kao parodija na telenovelu - a inače likovi lekara i supruge su izmišljeni - ali možda eto nekome to deluje kao prava moćna i teška ljubavna scena. Eto, ne znam.

Scene u kojima Lekar savetuje Tomu da se leči, da se umeri, pa onda oni uđu u neke filozofske rasprave isto predstavljaju intelektualni i generalno ljudski izazov sa svakog ko se namerio da savlada ovu filmsku građu.

Međutim, postoji i još jedan sloj ovog filma, a to je ideja da je terevenčenje neke rulje po Marinkovoj bari na neki način bilo kohezivni faktor u opstanku SFRJ i da je smrt Tome Zdravkovića na neki način označilo raspad zajedničke države. To je perverzija par excellence, iako to implicira film HAJDE DA SE VOLIMO 3 u kom je igrao i Dragan Bjelogrlić ali u njemu ipak igra Lepa Brena koja bi se mogla tumačiti istinskom (pan)jugoslovenskom ikonom.

Kad se sve ovo uzme u obzir zaista u nevažni loše izveden nos Milana Marića i to što Aco Pejović peva umesto njega što kao rešenje odavno ne prolazi u filmovima koji ne pretenduju da su parodije jer to je zaista nevažno.

TOMA nije jukebox mjuzikl u klasičnom smislu, mada ima dosta pesama, i one služe da nam pokažu Tomina stanja pošto je jelte on neprekidno i isključivo pretakao lična i životna iskustva u muziku. Sama muzika je korišćena proizvoljno i anahronistično, tako da ni ljubitelji narodnjaka neće biti zadovoljni kad vide da Lepa Lukić peva pesmu dvadesetak godina pre njenog nastanka, možda praćena orkestrom iz DARE U JASENOVCU koji svira kolo komponovano dvadeset godina posle rada logora.

Ono što se može izdvojiti kao atribut filma jeste montaža koja nekako uspeva da kompenzuje ovu količinu melodramskog ekscesa kroz neke vremenske skokove i elipse, pa barem u tom smislu ima neke propulzivnosti u ovih izazovnih dva i po sata. Isto tako ne može se osporiti trud pojedinih sektora ekipe.

Trideset godina života ovog naroda u apsolutnom ludilu doveo je do toga da Sinan Sakić, čovek sa apsolutne životne i estradne margine bude ispraćen kao legenda. U tom smislu, ne čudi da film TOMA sada nema status kao HAJDE DA SE VOLIMO već kao izuzetno ozbiljna studija o jednom značajnom čoveku.

Uprkos mom inherentnom elitizmu koji pokušavam da pobedim, zaista nemam problem s tim što je snimljen film o kafanskom pevaču. Štaviše, veoma rado bih gledao film o frenemizmu Bore Drljače i Ere Ojdanića pod naslovom STARI VUK I STARI PANJ, ali svakako ga ne bih gledao kao film-spomenik o rivalitetu Tesle i Edisona, već kao ono što jeste.

TOMA je dobio ovde je jednu wagnerovsku interpretaciju, koliko su autori to znali i umeli, a njegova smrt sveta postala je svojevrsni GOETTERDAEMMERUNG jednom narodu, državi, svemu, u kom su međutim narodnjaci inspirisali zapravo dobre filmove. Pogledajte recimo SOK OD ŠLJIVA.

* 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment