Monday, September 25, 2006

THE BLACK DAHLIA

Kad je reč o odnosu roman-film, uopšte ne bih ulazio u celu zavrzlamu zvanu upoređivanje scenarija i romana, mislim da je to jalovo i da u krajnjoj liniji, to ne vodi nikuda. Scenario je pristojan i mogao je biti još bolji a mogao je biti i gori. U svakom slučaju, scenario ovakvog dometa je mogao biti solidno polazište za De Palminu ekranizaciju Ellroya.

Ono što je osnovni problem scenarija je da ne nudi dovoljan broj dramskih situacija i sukoba u kojima bi se razvijali likovi, niti se baš tačno vidi kako to junaci postaju opsednuti slučajem. Ipak, to je nešto što De Palma ume da reši, kod njega ionako obično najmanje govore reči, mada su situacije dosta bitne, a u ovom tekstu ih nema baš previše.

U scenariju, ovom koji smo videli u filmu je postojao niz penala u kojima bi De Palma svojom veštinom i karakterističnim džeziranjem na bazi situacije unapredio priču i učinio da se za nju vežemo. Nažalost, te penale De Palma uglavnom nije iskoristio.

Pre svega, film u rediteljskom smislu pati od jedne pogrešne odluke da se osloni na tradiciju klasičnog noira i detektivskog filma, i da pokuša da simulira neke od arhaičnih principa inscenacije. Dramske scene su uglavnom rešene dvoplanima, nekim ne naročito atraktivnim pokretima kamere, vrlo distancirano, većina kontraplanova je narezana preko ramena, nema puno subjekticnih planova i film deluje vrlo distancirano uprkos tome što film ima voice-over i vrlo jasno postavljenu ličnu vizuru junaka.

Štaviše, taj stilski omaž gotovo da deluje kao neka greška, kao nedostatak pozicija kamere sa kojim je De Palma ušao u montažu (a što znajući Avija Lernera može vrlo lako biti slučaj) i takva krajnje statična postavka dramskih scena, a one čine veći deo filma, potpuno ubija ritam filma jer nema montažnih rešenja kojima se mogu uspostaviti neki akcenti i intervali.

S druge strane, klasični noir je drugačije glumljen i tu su sami glumci u kadru stvarali ritam scene, dok De Palmini glumci igraju neki blago stilizovani realizam, kao da je ovo najraskošnija holivudska produkcija u kojoj će sve biti snimljeno iz svih uglova.

Ono što je svakako najtužnije o svega je da se u spoju Ellroya i De Palme moglo dobiti pravo remek-delo gde bi istorijska produbljenost literarnog predloška u polazu nudila mogućnost za depalmijansku žanrovsku srčanost i oštrinu, i perverziju.

Ellroyeve priče su na neki način pseudo-realističko razvijanje raznih izopačenih opsesija koje bi po definiciji morale da budu na vrhu De Palminih prioriteta.

Međutim, u ovom filmu to nismo dobili. Ne samo da LA CONFIDENTIAL ostaje najcelovitija ekranizacija Ellroya već se po atmosferi i COP i DARK BLUE i BROWN'S REQUIEM, pa čak i pilot za LA CONFIDENTIAL seriju nameću kao uspeliji primerci.

Možda bih najradije ovaj film poredio sa Scorseseovim AVIATORom gde je on uzeo biografiju jednog kontroverznog čoveka, i prikazao je kao apologiju, i tu je na nivou izbora teme pao film. Međutim, AVIATOR je imao više energije i više hemije među likovima, i veće prisustvo reditelja na setu. THE BLACK DAHLIA je otaljan komad koji ne pali čak ni na nivou senzacije.

Naravno, kakav bih ja De Palma geek bio da nisam sebi uspeo da objasnim kako je bog snimio ovakvo sranje.

Čini mi se da je De Palma u ovom filmu hteo da uradi svoju repliku klasičnog noira ali da verovatno zbog budžeta nije mogao da ga radi crno belo, kako valja, nego je film u boji, pa otud disbalans između namere i rezultata. Ovo je najbolje što sam za sada uspeo da se slažem.

Najtužnije od svega je to što ovaj film nema mnogo De Palme u sebi i loš je najpre zbog toga.

Ja sam kao veliki De Palmin fan spreman da uživam u njegovom minornom filmu, poput SNAKE EYES, onda kada primetim da se tu dešava nešto što proističe iz De Palming stilskog arsenala.

Ali u ovom konkretnom slučaju De Palma je snimio slab film Rona Howarda a ne slab film Briana De Palme i to je problem.

No comments:

Post a Comment