HOLLYWOOD GRIT Ryana Curtisa je niskobudžetni losanđeleski noir koji bi bio znatno bolji da se malo više pažnje obratilo na produkcioni dizajn. Pod tim ne mislim isključivo na scenografiju, mada velikim delom mislim i na nju, u onom najširem tumačenju pojma gde je sve u kadru što nije glumac - scenografija. Film bi u nekoj optimalnijoj realizaciji bio rutinski krimić, međutim, ovako on deluje kao mešavina rutinskog krimića i nekog filma kakav bi kod nas snimao Nikt.
Glavni adut filma je Max Martini, možda je nekome i skor Nicka Gomeza, i prvo što Ryan Curtis ne uspeva je da napravi balans između očigledno namerno arhaičnih elemenata kao što je džez klub i kom peva i iz koga nestane ćerka glavnog detektiva, penzionisanog policajca koji je sada private dick. Scene u tom klubu, koji je namerno retro, deluju prosto neubedljivo jer set nije dovoljno zanimljiv, i ideja da je noir isti po strastima junaka isti od kad je sveta i veka i da se želje zbog kojih ljudi stradaju ponavljaju, i naum da se to ispolji kroz takav "vanvremenski" set naprosto nije zaživela.
Isto važi i za druge objekte koji naprosto nisu filmični, i uprkos tome što zaista deluju kao mesta u kojima neko živi, i ne deluju artificijelno, naprosto izgledaju ružno i teško se gledaju.
Ako imamo pred sobom triler, atmosfera je po pravilu bitna i Curtis je sa ovako hendikepiranim dizajnom teško postiže.
Sama priča je korektna, viđena puno puta ali ne smeta da se neka varijacija na nju vidi opet, zašto da ne.
Inscenacija i kadriranje u konvencionalni, i glumačka podela je konzistentna iako osim Maxa Martinija i Tyresea Gibsona (u sporednoj ulozi), nema takve voltaže kod ostalih.
Curtis je imao dobru nameru, ali nije uspeo da je realizuje, pre svega zato što su se neke stvari ispostavile kao važnije nego što je mislio.
* 1/2 / * * * *
No comments:
Post a Comment