LIJEPA VEČER, LIJEP DAN Ivone Juke je film koji je izazvao velike kontroverze u Hrvatskoj, koju je predstavljao u trci za "oskara", ali reklo bi se da je tamo pošao bez podrške u domovini. Kritika u Hrvatskoj ga je mahom ukopala, što u potpunosti razumem ali u izvesnom pogledu smatram nepravednim.
Naime, filmski je bogat narod koji može da ukopa naslov kao što je LIJEPA VEČER, LIJEP DAN. Nemam ništa protiv da se visoki kriterijumi primenjuju na lokalnu produkciju i potpuno je jasno da ovaj film ima elemente koji podjednako iritiraju i levicu i desnicu, ali kada ga postavimo u kontekst filmografije u koju se uključuje, on ima respektabilno mesto.
LIJEPA VEČER, LIJEP DAN je erotska melodrama o susretu građanskog i dekadentnog sa revolucionarnim i partizanskim i naša kultura je bogata takvim sadržajima, od proze Slobodana Selenića i Vitomila Zupana do filmova kao što su SAMO JEDNOM SE LJUBI Rajka Grlića ili OFICIRA S RUŽOM Dejana Šorka, pa čak i VEČERNJIH ZVONA Lordana Zafranovića ili UBISTVA S PREDUMIŠLJAJEM Gorčina Stojanovića.
Po temi, ovo je film na liniji Rajka Grlića, po izvedbi ovo je film na liniji Lordana Zafranovića i to je volatilan miks koji je što se mene tiče proradio. Za razliku od prvog filma Ivone Juke TI MENE NOSIŠ koji je bio odličan u formi televizijske serije ali prenatrpan i predug kao bioskopski film, ovaj je samo podugačak i mogao je biti kraći ali nije prenatrpan i potpuno je jasan.
Grlićevska je priča o četiri druga homoseksualca, predratna levičara koji su u ratu bili prvoborci a posle rata su postali kulturni radnici i filmadžije. U socijalizmu žive i dalje sa žarom revolucionara i ukazuju na nepravilnosti u društvu ali sistem za koji su se borili to ne trpi i u jednom trenutku ulaze u konflikt sa konzervativnijim krugovima u Partiji gde se razvija zanimljiva dinamika sa priprostim ali u suštini poštenim kadrom ali i fatalni sukob sa oportunim i preprednim karijeristom.
Izvedba je međutim, zafranovićevska sa hardkor scenama homoseksualne strasti kakve nisu viđene ni u regionalnom filmu a bogami ni često izvan njega a da nije specijalizovani queer okvir.
Glumci su predani i hrabri u svojim ulogama, crno-bela fotografija Dragana Ruljančića je pošteno izvedena i film izgleda relaksirano u svom dizajnu i osvetljenju, i svakako je mogao biti malo rigorozniji u montaži ali je daleko od repetitivnog i aritmičnog.
Istorijska rekonstrukcija je evidentno namenjena stranoj publici. Film ima jedan žar antikomunizma koji bi bio svojstven naslovima kao što je BAL NA VODI Jovana Aćina, što ga čini prilično retro radom u ovom periodu histerične jugonostalgije, ali ga u tom pogledu diskredituje zaista neverovatna aistoričnost. Naime, ovo je film u kom se komunističke devijacije koje su se zbivale u raznim vremenima zbivaju sve zajedno u isto vreme, tako da ljudi istovremeno žive kao da je 1945. 1946. i 1966. Iako se film zapravo dešava 1957. To svakako jeste upadljivo gledaocu odavde koji zna nešto o istoriji SFRJ, ali ukoliko ne tretira filma kao udžbenik već kao jednu fikciju smeštenu u određeno vreme sa ambicijama koje nisu striktno dokumentarne, ima šta da vidi.
Ono što je možda istorijski najmanje tačno jeste odnos prema homoseksualcima koji generalno nije bio tako brutalan ukoliko su oni bili javne ličnosti, a ovi junaci jesu, i slučajeva pritisaka i ucena jeste bilo ali ovakvog drakonskog kažnjavanja svakako nije jer je komunizam tolerisao homoseksualnost među zaslužnim građanima i gonio ga je više u nekim drugim slojevima. U tom pogledu, ako izuzmemo taj spoj da se sav komunizam nekako odvija u isto vreme, to je najveća istorijska neistina i ako imamo u vidu da je to bitan pokretač priče, možda i najsporniji istorijski detalj u estetskom pogledu jer tu film postaje zbilja neistinit a ne samo netačan.
Ukoliko su ove nemale primedbe dovoljne da odbacite film, onda LIJEPA VEČER, LIJEP DAN nije film za vas.
Međutim, ako nisu, onda ovaj film svakako nudi jedno prijatno retro uživanje u nečemu što evocira dobre radove Lordana Zafranovića kroz taj spoj erotskog i revolucionarnog žara, Grlićevu sliku svetsa sa tim konfliktom građanskog i revolucionalnog i provinncijalnog pa i priče Miše Radivojevića o položaju intelektualca u socijalizmu, koje su uvek po definiciji nosile i neku erotsku dimenziju.
Ivona Juka je snimila film koji izgleda kao film nekog starog jugoslovenskog majstora, snimljen po scenariju Mirka Kovača ali apdejtovan za savremene kako erotske tako i tehnološke standarde. Međutim, suočen sa savremenom publikom i kritikom koji se kunu u stare majstore koje sam naveo naišao je na zid jer su nova ideološka stremljenja u filmskoj kritici, pre svega u domenu akademističkog levičarenja dovela do toga da se slave autori a da se zaboravi njihov suštinski antikomunizam. Onda, kada ga je Ivona Juka rekreirala nastao je problem sa kritičarima. Ali problem je zapravo više u tome što su oni malo zaboravili kakve su filmove njihovi miljenici zapravo snimali.
* * * / * * * *
No comments:
Post a Comment