John Patton Ford je sa filmom EMILY THE CRIMINAL napravio izvanredan debi i izašao je na mapu najpotentnijih mladih američkih filmmejkera. Na njoj je prethodno bio sa scenarijem za film ROTHSCHILD koji je bio cenjen na Black Listu i koji je u jednom trenutku pripreman sa Shiom Lebeoufom i Melom Gibsonom, u režiji Jona S. Bairda.
Suočen sa kontroverzama, film je kanselovan, Ford je u međuvremenu postigao uspeh i dobio je priliku da sam realizuje svoj scenario u, verujem, još elitnijim uslovima. Umesto Bairda došao je on, što je svakako napredak, umesto Shie Glen Powell što verovatno glumački nije apgrejd ali reputaciono jeste jer se na Powella Holivud baš kladi, a Mela je odmenio Ed Harris.
Dakle, stvar je krenula verovatno korak iznad inicijalnih kapaciteta produkcije međutim film koji smo dobili je, malo je reći, skandalozan.
Za HOW TO MAKE A KILLING, kako se sada zove ROTHSCHILD se pre svega može reći da je negacija EMILY THE CRIMINAL. Sve ono što je bilo briljantno u tom filmu - počev od činjenica da jedna obična, socijalizovana žene kreće da ulazi u svet sitnog kriminala vođena unutrašnjom transgresivnošću, zamenjena je jednim sterilizovanim, debilizovanim postupkom u kom se to što glavni junak ubija neke veoma antipatične ljude opravdava do besvesti i neukusa.
John Patton Ford od jedne ultimativne priče o klasnoj i socijalnoj kontradikciji, pravi patetičan, moronski film o čoveku koji je tako eto nekako malo zaveden možda ponečim, ali u suštini svi koje ubija da bi došao do nasledstva koje mu pripada su toliko odvratni, da nam je to pokazano, ponovljeno, overeno i pečatirano za slučaj da nismo shvatili da zaslužuju smrt.
Međutim, Ford ne shvata da ako nema osećaja za transgresiju, zapravo niko u sekularnim okolnostima ne zaslužuje smrt i da što više pravda svog junaka, zapravo pokazuje koliko mu je cela zamisao glupa, nepromišljena, da ne kažem nezrela.
U ovom filmu imamo snažan eho superiornog A SHOCK TO THE SYSTEM Jan Eglesona, čak imamo i dva vrlo slična ubistva, na jahti i sa kvarenjem sijalice ali prosto, Klavan i Egleson su napravili punokrvan transgresivan film sa junakom koji komunicira sa đavolom u gledaocu.
HOW TO MAKE A KILLING je potpuna glupost.
Ali, pored toga je i loše dramski postavljen. Ceo film je kao jedna velika ekspozicija. Nikada zapravo ne počne, i osim par nametnutih mehaničkih okolnosti ucene i sl. zapravo u njemu nema nikakvog sukoba ili tenzije. Događaji se ređaju bez ikakve unutrašnje ili opšte dinamike. Ekspozicija traje celih dvadeset minuta kao nekakva montažna sekvenca, ali film ni posle toga ne postane ništa drugo do neznatno sporija montažna sekvenca.
U redu je suočiti se sa "problemom drugog filma", ali ovo ipak nije to. Ovo je problem "nultog filma". Ford se ovde vratio korak unazad na scenario koji je prvobitno izašao u svet i ispostavilo se da ga je radio mnogo slabiji autor od onog u kog je izrastao sa EMILY.
Glen Powell nije moj favorit i on kao drvo javorovo ide sada iz filma i uništava dobre reditelje. On jeste bio bitan mada daleko od presudnog razloga zašto je Wrigtov RUNNING MAN bio onako užasan. Ovde je čak i manje kriv ali nije ni doprineo. Mada, kad vidimo Margaret Qualley kako je straćena u drugoj najznačajnijoj ženskoj ulozi, jasno je da ni superharizmatična zvezda u svemu ovome nije mogla da pomogne.
Isti ovakav film ni Shia sa Melom ne bi mogao da spase, ako bi bio realizovan na ovaj način.
Nadam se da će se Ford sada vratiti na onu tačku na kojoj je bio posle EMILY i nastaviti pravim putem. Šteta je što ovaj projekat nije ostavio iza sebe kad je trebalo nego mu se vratio u pogrešnom trenutku.
Jer nije sramota snimiti loš film, sramota je snimiti film koji zapravo negira kvalitete koje si prethodno pokazao, a to se upravo sada desilo.
* 1/2 / * * * *
No comments:
Post a Comment