Posle izgubljenog troipočasovnog filma INTERMEZZO, Kechiche zaključuje svoju trilogiju MEKTOUB filmom CANTO DUE.
Premijera filma nije bila ni u Kanu, ni u Veneciji, već u Lokarnu. Kritike su bile solidne, pre svega u Francuskoj, slabije van nje, ali ukupno uzev CANTO DUE je izašao posle dugog vremena i nekako sve ima ukus zakasnelog, problematičnog filma.
Kao i prvi CANTO UNO, i CANTO DUE se dešava u epohi, dakle u 1994. godini, i ne može se reći da je dugo čekanje na premijeru dovelo do toga da je film prevaziđen, da je zastareo. Ipak, dok sam ga gledao, verovatno je celokupna ujdurma koja je zadesila Abdellatifa i tu produkciju nekako dovela do toga da sve deluje bledo.
Sam film se nadovezuje na prvi, i logično, veoma mu je sličan, s tim što ovde imamo jedan emocionalni klimaks u kom se - za razliku od prvog, sva sanjarenja glavnog junaka zauvek definitivno završavaju i pečate, neka burno, neka tiho, i u tom pogledu, ovo je film zaključenja bez ikakve dileme.
Naravno, CANTO DUE se može gledati bez gledanja filma CANTO UNO, i u izvesnom smislu možemo ga posmatrati kao strukturalnu repliku.
Izuzev što je Abdellatif, možda malo i preplašen događajima u međuvremenu, izabrao za sebe skromnih 139 minuta trajanja, stilska obeležja su tu - dramaturški i inscenacijski klasično postavljene situacije puštene su da "traju". U ovom filmu ta dinamika je konkretnija, situacije su oštrije nego u prvom filmu, i to ne smeta, ali prosto, kada drugi (ili ko ima sreće da je bio u Kanu) treći put gledamo istu stvar, najbolji utisak je ostavila prvi put.
Oba filma sličnim putem dolaze do različitih zaključaka - jedan je o melanholičnom letu punom mogućnosti, drugi je o melanholičnom letu gde se glavni junak već pomalo navikao na svoj bluz i a samo leto želi da zaključi neke stvari.
U tom pogledu, CANTO DUE se fundamentalno razlikuje od CANTO UNO iako su to veoma slični, da ne kažem "isti" filmovi u mnogim strukturalnim elementima.
Abdellatif je ovde kastriran. Nema onog male gazinga kao pre, imamo jednu scenu seksa koja je daleko od erotskih epopeja po kojima je poznat, i očigledno je đedu preporučeno da malo smanji doživljaj. Međutim, iako nema onog fetišizma, i uprkos tome što nema seksa, film funkcioniše i pokazuje da je pogrešno tumačenje Kechicheovog uspeha bazirano na tome da je kod njega bilo mnogo seksa i da su ga zato voleli.
Ovde nema objektifikacije žena, i nema seksa, i dalje je dobro na isti način kao ono pre, samo manje raskošno, i manje senzualno.
Videćemo šta nosi budućnost za Kechichea. Možda je ovo trofilmje kraj i njegovo krajnje unovčavanje kanskih i venecijanskih trijumfa, možda ima snage za još nešto. Šta god da je, ovo je časno ispisivanje iz MEKTOUBAa kao celine.
* * * / * * * *
No comments:
Post a Comment