Monday, November 10, 2025

GONKS GO BEAT

GONKS GO BEAT iz 1964. godine ima imidž kultnog naslova iz one so bad it's good kategorije koja meni nikada nije bila previše bliska niti je poznajem previše.

Reč je o SF mjuziklu Roberta Hartford-Davisa u kom se parafrazira Romeo i Julija, kroz priču o vanzemaljcima koji na Zemlji budućnosti vide da postoje dve nacije mladih, oni koji vole rok i oni koji vole balade i nekako žele da reše rat i podelu između njih.

U pogledu te podele na rokere i ljubitelje balada (tad još nema metala gde će se ispostaviti da muzičari koji piju najviše vole baladu), to bi se pre mnoglo smatrati podelom na rok i estradni pop u nekom žanrovskom smislu, i u tom pogledu ovaj film ne donosi mnogo poznatih bendova na ekran. Od osoba koje nastupaju jedino je Lulu, danas koliko-toliko poznato ime.

Hartford-Davis pokušava da napravi celinu koja ima nekakvu priču, međutim, kao i u većini filmova ove vrste predložak se svodi na neki inicijalini podsticaj da se zapeva i zasvira i onda se potom ređaju muzičke numere sa minimumom priče, u smislu zapleta ali i dijaloga.

Pesme se često "lepe" jedna na drugu a Hartford-Davis grčevito pokušava da ih postavi u nekakav narativni kontekst u čemu ne uspeva.

Tako imamo čak i masovku "rata" između dva muzička usmerenja koja se zapravo nedovoljno i muzički i vrednosno razlikuju.

Film je ambiciozan i evidentno je da je Hartford-Davis želeo da napravi nešto više od onoga sa čim su se u istim okolnosima mirili Gordon Flemyng ili Douglas Hickox. Međutim, u tome nije uspeo i onda je ovaj film, u spoju nepoznate muzike za današnje vreme, zaboravljenih izvođača, campy priče koja doduše i u svoje vreme nije pretendovala da bude nešto više itd. nekako privukao pažnju tih eksperata za "loš film" i oni su ga izgurali do jednog statusa koji zapravo baš i ne zaslužuje.

Ovo je film iz podžanra koji je dao dosta kultnih naslova, dao je i dva masterpisa Richarda Lestera ali i masu zaboravljenih ostvarenje gde poneko živi i danas zahvaljujući muzičarima koji su nastupili u njemu. I to je manje-više ceo njegov greh. Hartford-Davis je imao ambiciju koja nije bila utemeljena, pa je u nekim stvarima film ispao goofy, iako ne bih rekao da je želeo da ne bude takav.

Samo je želeo da bude uspešan i žanrovski efektniji. Nije to mali greh ali nije toliki da se danas ljudi masovno zgražavaju nad ovim naslovom.

* * / * * * *

No comments:

Post a Comment