U mladosti sam pogledao nekoliko filmova Jeana Rollina i shvatio da je to potpuna budalaština. To iskustvo sam zapamtio kao nekakvu činjenicu ali su mi filmovi i tada bili toliko bezveze da iz njih ništa nisam zapamtio. Sticajem nekih neverovatnih okolnosti vezanih za posao, morao sam da pogledam LA VAMPIRE NUE Jeana Rollina i da doživim jednu lekciju o tome koliko je sećanje varljivo.
Naime, imao sam neki utisak koji sam u pamćenju sačuvao u pogledu toga da je to neka budalaština, neka neuspela exploitation mešavina erotike i horora koja ima neprikrivene ambicije da bude art ali nema veštine ni za jedno ni za drugo ni za treće. I onda sam u sećanju konfabulirao neke pokretne slike, prizore i sl. koji korespondiraju s tim utiskom jer same filmove nisam upamtio.
Koliko su moja sećanja bila lažna uverio sam se kad sam pogledao LA VAMPIRE NUE.
Rečju, ono što sam umislio da sam gledao i da ništsa nije valjalo je bilo daleko bolje od ove neznalačke papazjanije čiji kultni status pokazuje da Maova teza o cvetanju hiljadu cvetova itekako jeste zaslužna za to što za ovo neko danas zna. Naročito je ironično ako imamo u vidu da su 1968. i u njenim refleksima maoisti povremeno prekidali Rollinove projekcije jer su smatrali da njegovi filmovi nisu "politički".
Nažalost, ovo jedva da su i filmovi. Naravno, kao i kod komunizma, uvek će se pojaviti neki Rollinov lojalista koji će da ti objasni kako on jeste veliki samo ti nisi gledao pravi film, ali ovaj podsetnik mi je bio dovoljan da nastavim da se klonim svega toga.
No comments:
Post a Comment