Pogledao sam THE CALLER Richarda Ledesa, neo noir nastao po scenariju francuskog pisca i psihoanalitičara Alan-Didier Weilla. Reč je o pretencionom no noiru sa arty ambicijama koju u jednom detalju knjige na uličnoj tezgi pokušava da aludira na Pynchona, ali u tom pokušaju itekako ne uspeva da dobaci.
Ono što je zapravo zanimljivo u ovom filmu jesu Frank Langella kao korporativni whistleblower koji potpisuje vlastitu smrtnu presudu kada oda neke podatke i Elliott Gould u ulozi rasejanog detektiva u kojoj tek delimično referiše na svoju rolu iz Altmanovbog revizionističkog filma. nažalost ovaj film ne rezultira spektakularnim glumačkim dvobojem koji bi se očekivao. Langella i Gould sve tek odrađuju, krajnje maniristički, i film ne uspeva da se održi na svojoj ionako tankoj konstrukciji.
Ukoliko je Weill uneo neku intelektualnu dimenziju u sve ovo, ja definitivno nisam uspeo da je prepoznam.
* 1/2 / * * * *
Ono što je zapravo zanimljivo u ovom filmu jesu Frank Langella kao korporativni whistleblower koji potpisuje vlastitu smrtnu presudu kada oda neke podatke i Elliott Gould u ulozi rasejanog detektiva u kojoj tek delimično referiše na svoju rolu iz Altmanovbog revizionističkog filma. nažalost ovaj film ne rezultira spektakularnim glumačkim dvobojem koji bi se očekivao. Langella i Gould sve tek odrađuju, krajnje maniristički, i film ne uspeva da se održi na svojoj ionako tankoj konstrukciji.
Ukoliko je Weill uneo neku intelektualnu dimenziju u sve ovo, ja definitivno nisam uspeo da je prepoznam.
* 1/2 / * * * *
No comments:
Post a Comment