Saturday, June 18, 2011

SUPER 8

Pogledao sam SUPER 8 JJ Abramsa. Ovaj film se uz MONSTER HOUSE nametnuo kao jedan od najboljih nastavljača onoga po čemu je Spilbergova producentska kuća Amblin postala poznata i obeležila istoriju filma i formirala u značajnoj meri izgled i ambicije savremenog Holivuda.

Abrams je iskoristio Spielbergovu podršku, a i ovisnost Paramounta od njegovog rada na serijalu STAR TREK da snimi jedan spilbergovski film sa akcentom na melodramu koju iz pozadine pokreće jedna SF priča i da podseti na naslove poput ETa ali i da se osloni na savremenije naslove poput Bong Joon Hoovog HOSTa (otud ne treba da čudi što je Abrams pre nekog vremena hteo da producira Bongov holivudski debi) i mnoge druge iz Amblin tradicije.

Uprkos tome što SUPER 8 ima zaplet sa elementima SFa i akcione sekvence, Abrams je uspeo da očuva integritet svoje ideje filma o odrastanju, tako da SUPER 8 odskače od savremenih standarda i paradoksalno, vraćajući se mejnstrimu iz prošlosti danas deluje atipično - kao nekakav nezavisni film.

Srećom, iako se iz minuta u minut prepoznaju konvencije Amblin filma, i uprkos tome što je priča smeštena u epohu, sve to ima vrlo smisleno ishodište u modernom bioskopskom iskustvu i SUPER 8 se ne svodi samo na rekonstrukciju filmova koje smo voleli već sasvim lepo može da funkcioniše i kod publike koja ne zna zapravo šta je referenca.

Štaviše, neke sekvence, naročito recimo završnica koja je omaž Spielbergovim saharinskim zaključenjima filmova, onima koji poznaju uzore možda i više deluje na filmofilskom nego na emotivnom nivou. Otud SUPER 8 zaista uspeva da funkcioniše kao višeslojno delo.

Kyle Chandler iz FRIDAY NIGHT LIGHTS u principu ponavlja svoju ulogu Coach Taylora iz serije ali pokazuje da bi mogao biti harisonfordovska figura u nekim budućim projektima. On stoji kao ključna figura među odraslima dok je glavni akcenat ipak na deci gde se ističu leadovi Joel Courtney i Elle Fanning koji su ne samo izvanredni u svom trenutnom uzrastu već bi mogli biti ozbiljni mladi glumci u budućnosti. Naravno, sličan kvalitet Courtneyevom je imao i Patrick Fugit pa posle nije mnogo napravio ali možda će Courtney imati više sreće.

JJ Abrams je u principu ovde rediteljski vrlo siguran. Kao i u STAR TREKu, osnovna snaga opet leži u konceptu, scenariju, glumi i dizajnu ali ovoga puta ima i akcionih scena koje su vrlo solidno, iako ne i naročito nadahnuto režirane. Ipak, scena kada voz izleti sa šina ima svoju energiju i smisao za humor i što je još važnije ne stoji u disbalansu u odnosu na ostatak filma.

Direktor fotografije Larry Fong, koga znamo po saradnjama na Snyderovim filmovima, ovom prilikom poazuje kako ume da učestvuje u pričanju priče na jedan vrlo kultivisan, gotovo akademski način i uspeva da izbriše optužnicu koju je zaradio na Snyderovim negledljivim radovima.

Sam monstrum sada već nije tajna i reklo bi se da se u izvesnoj meri nadvoezuje na Cloverfielda, mada je antropomorfniji, ali ono što je možda najzaniljivije kod mosntruma jeste to što je reč o vanzemaljcu koji predstavlja spoj dve filmske škole prikazivanja vanzemaljaca - on je istovremeno zalutala žrtva iz drugog sveta ali i brutalni predator. Dakle, imamo slučaj vanzemaljca koji nije sasvim bezopasan iako je po namerama benevolentan. Reklo bi se da je vanzemaljac iz SUPER 8 zaista mešavina raznih škola prikazivanja vanzemaljaca što na kraju dovodi do izvesnih paradoksa u koje ne bih ulazio ovom prilikom da ne bih spoilovao.

Odnos prema epohi, prema početku osamdesetih kao dobu koje je znatno drugačije od sadašnjeg, počinje da podseća na klasične političke ili generacijske priče o "zlatnim razdobljima" kada su pojedine ideje, vrlina ili šta već dostizale svoj vrhunac. U tom smislu, SUPER 8 je zanimljiv između ostalog i zbog toga što je kako tehnički tako i kulturološki smešten u jedno relativno skorije vreme koje se na mnogo nivoa razlikuje od današnjice. Ako uzmemo u obzir kojiko se pojedine ere Interneta razlikuju jedna od druge, ovde imamo još veći jaz prema svetu u kome nema Interneta i mobilnih telefona i koji uprkos relativno kratkom protoku vremena samo zahvaljujući načinu svakodnevnog života deluje kao neka daleka epoha. U tom smislu, zanimljivo je uporediti JJ Abramsovu produkciju CLOVERFIELD koja je upravo bazirana na pretpostavkama pojavljivanja monstruma danas sa SUPER 8 koji govori o istom događaju pre tridesetak godina i koliko se ti filmovi razlikuju ne samo po priči već i po stilu. Moje gnušanje nad CLOVERFIELDom je dobro poznato, ali sad iz ove vizure, ako gledamo drugi film istog čoveka (iako CLOVERFIELD on lično nije režirao) počinjem da mislim da to možda ima veze sa poimanjem filma koje je bliže Amblinu nego Bad Robotu - naročito ako imamo u vidu da mi se Matt Reevesov LET ME IN izuzetno dopao, dakle nije reč o nekom diletantu koji ne zna šta radi.

Abrams i Reeves su se upoznali na festivalu 8mm filmova, i deo tog kinoamaterskog iskustva je prenet i ovde. To je još jedna dodatna dimenzija ovog filma pošto je ovo redak slučaj da je šminker-amater značajniji lik od reditelja-amatera što u određenom smislu i jeste konzistentno sa tehnomanskom dimenzijom Amblin produkcija i na jednom istorijskom nivou je vrlo tačno. Možda je upravo taj detalj i najsubverzivniji segment ovog jako prijatnog filma.

* * * 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment