Wednesday, June 15, 2011

FIVE DAYS OF WAR

Siguran sam da je sa velikim nestrpljenjem očekivano moje obraćanje naciji povodom novog Harlinovog filma, naročito ako imamo u vidu da se u ovom filmu vratio svojim finskim, prirodno antiruskim sentimentima koji su obeležili njegov finsko-američki debo BORN AMERICAN, što u aktuelnim geopolitičkim okolnostima predstavlja dodatni izazov.

Nažalost, FIVE DAYS OF WAR nije film čiji će se utisak popraviti ili pokvariti kroz tumačenje političkog pošto ovaj film ima toliko zanatskih i u širem smislu estetskih problema, koji samo jednim delom proističu iz pamfletske prirode celog projekta. Naime, Harlinu očigledno poslednjih godina poslovi u Americi ne ide kako treba iako se ne može reći da je od svog poslednjeg blokbastera DEEP BLUE SEA i potonjeg flopa DRIVEN ređao isključivo promašaje. MINDHUNTERS je recimo bio odličan film koji je naišao na problematičnu distribuciju, COVENANT je bio slab film koji je pak solidno prošao na blagajnama, 12 ROUNDS je ako imamo sve u vidu bio sasvim pristojan WWE rad i jedino je CLEANER bio suvišan naslov koji je zaslužio DTV ishod. Ipak, sve to nije razlog za zbilja katastrofalan izlazak Harlina iz mode. Ako imamo u vidu da je on u jednom momentu bio na A+ listi holivudskih reditelja, da je pre samo petnaest godina dobio priliku da režira najskuplji scenario u istoriji, da je pre 12 godina ima megahit od preko 100 miliona i da potom tokom lutanja nije pokazao znake kako gubi korak sa kinematografskim tokovima, njegov sunovrat deluje zbunjujuće.

On je taj sunovrat koji ga je neumitno vodio u smeru DTVa gde bi se on, kao reditelj koji je ovisnik od total coveragea, snimanja sa više kamera, i ozbiljnijih budžeta, pokušao da zaustavi ovim propagandnim projektom kojim je Gruzija pokušala da svoj rat oko Južne Osetije medijski eksploatiše. Harlin nije prvi reditelj koji je pozvan da živopiše nečiji tuđi konflikt, a najbolji dokaz da filmovi tog tipa mogu biti čak i remek-dela dao je Gillo Pontecorvo sa svojim alžirskim projektom. Međutim, Pontecorvo je snimio sa pre svega umetničkim integritetom, koristeći naturšćike, čak i neke prave učesnike antikolonijalne borbe i njegov film je po mnogo čemu bio iskorak čak i u estetskom smislu.

Harlin i njegovi naručioci su od gruzijske priče odlučili da naprave hendikepirani holivudski film, sa američkim glumcima, korišćenjem brojnih stereotipa koji sami po sebi meni nisu sporni, ali da bi se pravilno plasirali moraju da budu iskazani sa više uverenja od strane autora i glumaca, i tako nastaje ovaj film mutant u kome se susreću nižerazredni glumci poput Dean Caina koji je predmet sprdnje u ENTOURAGE, ocvali Andy Garcia koji je tu da bi beatifikovao Sakašvilija, Val Kilmer koga život nije baš mazio, neki up and comeri poput Emanuelle Chiriqui i Rupert Frienda koji pokušavaju da budu leadovi, Šerbedžija koji igra vođu ruske paravojske, i uopšte neka ekipa skupljena s koca i konopca, pomešana sa lokalnom radnom snagom i ostavljena u totalnom disbalansu ne samo između holivudskog i lokalnog dela ekipe već i između stilova glume među samim Angloamerikancima.

Naprosto teško je zamisliti film u kome trećerazredni personality acting Dean Caina može da stane uz rame sa kakvom takvom ozbiljnom glumom Rupert Frienda, te je film na tom nivou krajnje nekonzistentan.

Sam scenario je naravno pamfletski, i crno-beli, što ne bi bio problem da je dramaturški veštiji i da postoje elementarni uslovi da se takva laž plasira. Međutim, suočen sa time da nema ni glumačku podelu a ni tehničke uslove da nam plasira laž o ratu Gruzije i Rusije, čovek koji nas je dotle uspešno ubedio kako Freddy ulazi u snove, John McClane pobeđuje specijalce, Sly zavodi red na planini, učiteljica u stvari samo ima amneziju i inače je ubica i sl. ovoga puta promašuje. Iako je situacija između Gruzije i Rusije najbliža istini od svih njegovih filmova, Harlin po prvi put ne uspeva da nam stvori iluziju.

Ako imamo u vidu u kakve neverovatne stvari je do sada uspevao da nas ubedi, i kakve iluzije je uspevao da nam u sat i po ili dva proda kao nešto što nas zanima, FIVE DAYS OF WAR je veliki pad za Harlina.

Suočen sa time da se film raspada na svim mogućim šavovima elementarne drame i glumačke postavke, on ne uspeva to da nadoknadi akcijom. Bez ikakve sumnje, Renny zna šta radi tako da je i akcija bolji deo ovog filma, ali daleko je ovo od onoga po čemu ga znamo. Naravno neki njegovi aduti po kojima je prepoznatljiv su i dalje tu. Henchmeni sa identitetom, jasan raspored snaga na terenu, dobra upotreba slo-moa - sve to postoji u tragovima, ali ovoga puta akcija prosto nije na nivou jer su okolnosti rada van holivudskog sistema uzele danak.

Saradnici na ovom filmu spadaju svakako među najslabije u Harlinovom opusu. Od DPa preko ostatka ekipe, to je sastav koji mu je do sada najslabiji, pa bih rekao da je čak i u 12 ROUNDS imao bolje saigrače - recimo taj film je slikao David Boyd, DP koji je bio alfa i omega vizuelnog identiteta serije FRIDAY NIGHT LIGHTS.

Bez namera da aboliram Rennyja, pošto je sam kriv za masu propusta koji su vidljivi čak i studentu režije, činjenica jeste da su finansijeri, sigurno beskrajno starstruck od mogućnosti da u njihovoj nacionalnoj priči igraju holivudske zvezde, pokušali da dovedu koga god su mogli, pa tako Heather Graham ima cameo na početku kao Drew Barrymore u SCREAMu. U tom smislu, sigurno je da deo zabune sa glumcima možda on nije ni mogao da kontroliše.

Pa ipak, činjenica da je priliku da iskorači izvan Holivuda i da konačno snimi ono o čemu stalno priča, a to je drugačiji film, a da na kraju snimi nešto što je samo sedmorazredni pokušaj Holivuda, daleko iza i od mnogih DTV naslova od kojih on verovatno beži - e to je već njegova greška. I zato mi se čini da je Harlin sa ovim filmom ozbiljno zatvorio ili barem pritvorio vrata sa povratak ambicioznijim projektima u Americi.

FIVE DAYS OF WAR čeka DTV sudbina sa nešto svetlijom budućnošću na televizijama od one koje imaju tipični DTV naslovi.

No comments:

Post a Comment