Saturday, December 18, 2010

THE ISLAND

Reprizirao sam THE ISLAND Michaela Ritchieja, jedan od filmova snimljenih u periodu kada je posle uspeha JAWSa Peter Benchley bio prilično agresivno ekranizovan, obično sa prilično slabim, da ne kažem katastrofalnim rezultatima. Na Benchleyevim tropskim avanturama je zapravo jedini profitirao Spielberg a Yates i Ritchie se smatraju palim borcima, premda ni THE DEEP ni THE ISLAND nisu filmovi bez određenih kvaliteta.

O THE DEEPu sam pisao ranije i smatram da je THE ISLAND iz 1980. praktično još na kreativniji način uspeo da se olupa o Benchleya. Naime, dok je problem Yatesovog filma bio u tome što se mnogo vremena trošilo na rešavanje "misterije" a akcenat je od starta trebalo da bude na trileru, ronjenju, poterama, Ritchiejev film upšravo ne uspeva da u dovoljnoj meri objasni okolnosti u kojima se dešava njegov zaplet.

Naime, THE ISLAND je priča o novinaru koji odlazi na karipsko ostrvo kako bi istražio misteriozne nestanke brodova i ljudi u tom kraju. Na taj put odlazi sa sinom koji mu je zapao na briogu tog vikenda, pošto je razveden. Međutim, po dolasku na ostvro, ubrzo, novinar i sin bivaju zarobljeni od strane bizarne piratske kolonije koja živi u formi izolovane komune na jednom od hiljada malih ostrva već vekovima. U koloniji, od smrti se spasavaju obojica, sin tako što biva usvojen kao sin vođe gusara a otac tako što dobija zadatak da oplodi suprugu čoveka kog je ubio u samoodbrani prilikom otmice, a tada otkrivamo da je njegova "nevesta" zapravo i jedina fertilna žena u koloniji pošto su njeni članovi izgubili moć efikasnog razmnožavanja usled inbreedinga.

U određenom smislu, THE ISLAND se može tumačiti kao neka vrsta obrnutog GOSPODARA MUVA u kome umesto dece bez odraslih koja gube razum imamo odrasle bez dece koji gube razum.

Ono gde kreće osnovni konflikt nije niz nelogičnosti na osnovu kojih ovaj film zapravo jedino i može da stoji, već nejasnoća vezana za tačku kojoj je ova gusarska zajednica odlučila da se iščaši od normalnih civilizacijskih tokova. Naime, najintrigantniji element ove priče jeste upravo ta bizarna zajednica koja živi kao nekoliko vekova ranije, sa jednom vrstom uvrnutog gusarskog, odmetničkog pogleda na svet. U tom smislu, ovi gusari odbijaju svu civilizaciju i žele da žive kao primitivci. Međutim, izuzev njihovog jataka, lekara koji im se pridružio pre tridesetak godina, svi ostali su manje ili više duševno poremećeni usled odgoja i inbreedinga te njihova želja da žive izolovano kao "slobodni" , "pravi" ljudi, "gusari", "divljaci", nema puno smisla jer ni sami gusari nisu napuštali civilizaciju iz principijlnih već iz krajnje praktičnih razloga. U tom smislu, određena vrsta ironije prema konzumerizmu, savremenoj tehnologiji, turizmu i sl. koja provejava kroz THE ISLAND - jer Ritchie nudi jednu vrlo potentnu sliku bezmalo nepobedivih ljudi koji su u sebi zadržali divljaštvo kojim pobeđuju nepripremljene civile, ali i obalsku stražu, te ih i može poraziti samo čovek koji je sa njima proveo neko vreme - nema previše smisla, jer mi zapravo ni u jednom trenutku ne vidimo bilo šta u njihovom životu što bi ikoga moglo da zavede. Uprkos tome što je upravo ta funkcija rezervisana za novinarevog sina, koji postaje odani član plemena i u njemu nalazi zamenu za svoju očigledno disfunkcionalnu porodicu u Americi, koja mu između ostalog ipak ne brani da puca iz vatrenog oružja radi rekreacije, Ritchie ni na njegovom primeru ne uspeva da ponudi uverljivu transformaciju, i zapravo film pada zbog nemogućnosti da se do kraja razumeju odnosi i privlačnost te izolovane zajednice.

Ako imamo u vidu da su se kroz pljačke i vrebanje brodova, pripadnici te zajednice mogli upoznati sa određenim civilizacijskim tekovinama, dakle mogli su da vide kako se šta koristi i kako se u čemu uživa, njihova nesposobnost da ovladaju bilo čim izuzev oružja (vrlo zanimljiva postavka, složićemo se) takođe deluje dosta ako ne neuverljivo a ono barem nedovoljno objašnjeno, pa bi se reklo da je arhaičnost zajednice ovde više u funkciji pitoreksnosti negativaca.

Ostaje pitanje da li bi ovi likovi delovali efektnije i da li bi kritika bila ubedljivija kada bi to bili junaci koji otimaju ljude sa kojima će se razmnožavati, dakle nisu inbredi, žive u luksuzu, vladaju tehnikom, a žive po gusarskim principima. No, onda to ne bi bio Benchley već Ballard.

Michael Caine je dosta ambivalentan u glavnoj ulozi. baveći se karakterom, on odlučuje da ga problematizuje kao everymana zatočeno u nezgodnoj situaciji, ali reklo bi se da ga ni u jednoj fazi ne igra u punoj koncentraciji. Ruku na srce, THE ISLAND jeste izašao u jdnoj dosta mračnoj fazi Caineove karijere koju on pravda finansijskim problemima u koje je zapao a obeležile su je saradnje sa Irwin Allenom, dakle totalna neprikrivena prodaja stare (i aktuelne) slave.

David Warner igra vođu gusara i mislim da o stepenu šmire ostatka ekipe dovoljno govori činjenica da je u ovoj skupini Warner najsmireniji.

Ritchie je vešt reditelj sa istinskim vizuelnim pečatom, s tim što se to u kasnijem delu njegove karijere zaboravilo. U početku, njegov rukopis obeležavala je pseudo-dokumentarna faktura, da bi u naslovima poput PRIME CUTa pokazao da vlada vrlo estetizovanim prizorima, pažljivo komponovanim kadrovima i da ume da prikaže energične prizore nasilja. U THE ISLANDu ne koristi nijedan od ova dva pristupa već je više na liniji jednog dosta suvog ali u suštini pristojnog mejnstrim prosedea, sa odsusutvom žanrovske stilizacije i oslanjanjem na to da će same situacije generisati saspens, pa povremeno čak i horor ugođaj. Ovo i jeste i nije prava odluka jer THE ISLAND s jedne strane ima potncijal da bude genrebending priča, ali u samoj egzekuciji ona to ipak nije pa bi joj poneka žanrovska štaka verovatno pomogla.

Posle ovog filma, Ritchie je ostao u okvirima holivudskog mejnstrima i pravio je velike hitove, ali uz par časnih izuzetaka, THE ISLAND se iako promašaj može smatrati njegovim verovatno poslednjim "ličnim" filmom u kome je pokušavao da iskorači izvan okvira mejnstrima.

* * 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment