Friday, December 31, 2010

NEVER LET ME GO

Pogledao sam NEVER LET ME GO Marka Romaneka, po romanu Kazua Ishigura koji je za film adaptirao Alex Garland.

NEVER LET ME GO bi se mogao posmatrati kao smrtno ozbiljno rađen SF iako Ishigurov roman uoprkos tome što je oslonjen na SF premisu zapravo više stoji u ravni filozofskog romana, odnosno vrlo ekspliicitno svoje SF premise koristi kao neku vrstu psihološko-filozofskih laboratorijskih uslova za priču o ljudima, njihovim odlukama i sl. U tom smislu, analizirati NEVER LET ME GO kao SF nije pravi put i njegova naučnofantastična premisa je po meni i najproblematičnija.

No, problematičnost SF premise, međutim, ne prestaje da stoji kao problem ni kada se odustane od tumačenja ovog filma u SF ključu. Naime, čini se da su promene proistekle iz SF premise a ona je ukratko sažeta u tome da je kao 1952. nađen lek za sve teške bolesti i danas se klonirana deca uzgajaju kako bi bila donatori organa, dakle društvom je zavladala diktatura zdravlja i dugovečnosti.

Glavni junaci su klonovi i njihov životni vek je kratak te oni moraju da ga prožive na neki način ubrzano, što nudi vrlo zanimljivu premisu. Međutim, ono što je u filmu izostalo jeste suočavanje mladih klonova kojima su odbrojani dani sa tim izmenjenim društvom, sa tim starim ljudima, sa bolesnim ljudima kojima njihovi organi pomažu. Ovo je film koji je isključivo fokusiran na mlade ljude u teškoj situaciji koja bi se mogla postići u suštini i bez tako opsežne SF premise, kroz temu neke neizlečive bolesti od koje se leče od ranog detinjstva i sl.

Međutim, ako izuzmemo dosta agresivno plačevnu melodramu koja će sigurno izmamiti dosta suza, osnovni utisak filma jeste možda i ponajbolje realizovana ideja a to je iluzija glavnih junaka o funkciji i moći umetnosti koju neću spojlovati ovom prilikom ali toje možda i najefktnije sprovedena ideja.

Sama melodrama me je dosta podsetila na ATONEMENT Joe Wrighta u kome takođe igra Keira Knightley i ona je apsolutno u toj britanskoj tradiciji melodrame koja se kao i osveta najbolje služi hladna.

Ono što je specifično u stilskom smislu jeste dosta primetan spoj američkog "pričam ti priču" pristupa sa fetišizovanjem Britanije na nivou ambijenata i klasnih odnosa na čemu Romanek dosta insistira što dovodi i do jednog polučitljivog sprovođenja ideje, a to je pitanje zašto ni u jednom trenutku junaci ne pokušavaju bekstvo. Naravno, ovo pitanje je plod holivudskog načina razmišljanja ali kada pogledamo storytelling, Romanek tako razmišlja u suštini i time što insistira na atmosferi ne može prikriti odakle dolazi kad je reč o poimanju filma. I upravo na tom planu storytellinga, Romanek sebi stvara probleme jer naprosto ne usmerava naš pogled dovoljno da ne bismo primetili koliko rupa postoji u univerzumu koji je kreirao za nas.

U suštini, pošto su junaci mladi, psihološki je sasvim uverljivo da oni ne pokušavaju bekstvo jer još uvek nisu u fazi kada cene život u dovoljnoj meri, ali Garlandovi junaci izuzev jedne protestantske teskobe ne nude još neki motiv zbog čega su tako poslušni. Naravno da je ključ njihove lojalnosti u ideologiji i to ideologiji kojoj su naučeni u jednoj upadljivo konzervativnoj, arhaičnoj instituciji, ali oni tu ideologiju kasnije ne reprodukuju i prema celom sistemu nemaju nikakav odnos, što je možda uverljivo kada bi ovo bio dokumentarni film pa se mi kao čudimo kako to da oni žive u takvoj ambivalenciji, ali u jednom takvom storytelling konceptu morali su malo da porade na jačem motivisanju.

NEVER LET ME GO svakako mora da se bori i protiv jedne psihološke dimenzije junaka koja je uspostavljena u nizu filmova koji su bazirani a sličnoj pripovedačkoj tehnici a to je preduzimljivost i borba za svoje snove, slobodu, you name it, po svaku cenu. Toga u ovom filmu nema. U njemu ljudi imaju fatalne probleme ali ne planiraju da ih rešavaju izvan sistema, i sada to smeta gledaocu koji je na filmu upravo raspoložen da gleda iskorake izvan propisa. No, to je i dosta subverzivan motiv.

Pa ipak, uprkos svim ovim nelogičnostima NEVER LET ME GO se gleda kao film kome se iz situacije u situaciju pruža šansa, i dosta se kontemplira usput. Siguran sam da je na velikom ekranu atmosferičniji, ali i nema mogućnosti da se vrati unazad kada te ponese misao pa malo prestaneš da pratiš šta se dešava.

* * * / * * * *

No comments:

Post a Comment