Friday, October 29, 2010

SCOTT PILGRIM VS THE WORLD

Pogledao sam Edgar Wrightovog SCOTT PILGRIMa i potpuno je jasno zašto je ovaj divan film flopovao tako surovo na američkim blagajnama. Edgar Wright je jedan od onih reditelja koji su otišli u Holivud da uče Amerikance kako se prave američki filmovi a to u principu nikada ne izađe na dobro. Za koju godinu, ovaj naslov će imati status klasika a za koju deceniju biće još cenjeniji, međutim, sada se našao u bioskopima kada naprosto nije bilo dovoljno velikog broja ljudi koji bi cenili tu vrstu maštovitosti.

Pre svega SCOTT PILGRIM nije film koji se može lako žanrovski definisati i potrebno je dosta strpljenja i gledalačke otvorenosti da bi se ovaj film od bezmalo dva sata pogledao sa uživanjem. U tom smislu potpuno mi je jasno što nije mogao da zadovolji publiku željnu jasnog, konkretnog, žanrovski definisanog ugođaja. SCOTT PILGRIM ima emociju indie filma, smešten je među quirky, da ne kažem queerky junake, u Kanadi, ali nije u potpunosti indie film. U njemu ima komedije, kako mejnstrim ili slapstick tipa tako i one indie senzibiliteta ali film nije u užem smislu komedija sa jasnim stilskim fokusom - naprosto smešan je na niz različitih načina; zatim u filmu ima akcije, ali ona nije u žanrovskom kontekstu akcionog filma već više jednom melodramskog tipa, u funkciji građenja karaktera; i sve to izloženo je u formi kompjuterske igre, sa sve nivoima, moćima, pogibijama i upotrevbljavanjem zaliha života, ali u jednom maniru koji je vrlo retro i nema puno veze sa onim što je danas standard gejmerskih filmova. Sve ovo čini SCOTT PILGRIM jednim čudesnim iskustvom, ali isto tako i nečim što će gledaoce koji vole samo jedan od ovih elemenata učiniti hladnim.

Edgar Wright čini sintezu svih ovih elemenata vrlo spontano i SCOTT PILGRIM deluje kao film u kome sve ove stvari praktično proističu jdna iz druge i možda je njegova najveća rediteljska sposbnost u tome da jako dobro nameće konvenciju svoje priče i da sve to čini uverljivim, unutar svog univerzuma. Wright je sa ovim film dokazao da spada u onaj red autora koji mogu da ubedljivo kreiraju i osmisle drugačije svetove i da ih konsekventno sprovedu do kraja. Nažalost, svet SCOTT PILGRIMa naprosto nije uspeo da iskomunicira u sadašnjim tržišnim okolnostima.

Jedna od najčešćih primedbi bila je da film ostavlja gledaoce hladnim. Sa mnom moram priznati to nije bio slučaj. Savršeno sam razumeo film i komunicirao sa pričom a izvsna antipatičnost glavnog junaka upravo mu je dala dobrodošlu crtu produbljenosti karaktera koja čini film znatno ozbiljnijim. SCOTT PILGRIM se nesumnjivo na jedan neozbiljan način bavi ponekim ozbiljnim temama, ali to funkcioniše i zapravo kada se uklone svi stilski slojevi koji čine ovaj film reč je o delu sa prilično ozbiljnom psihološkom okosnicom koje kroz razne vidove omladinske i pop kulture zapravo tematizuje probleme sazrevanja.

Međutim, ključni paradoks filma leži u tome što je SCOTT PILGRIM iako govori o savremenoj mladeži zapravo ekstremno retro. On ima problem svakog omladinskog filma koji tretira omladinu svog vremena a to je da zapravo govori o problemima koji su stvar prošlosti, koliko god bliske ali zapravo prošlosti. Nemoguće je snimiti film koji pretenduje da govori o aktuelnom trenutku jer taj trenutak prođe bukvalno za onoliko vemena koliko je potrebno snimiti film i čini se da je upravo ta blaga arhaiziranost SCOTT PILGRIMa pored žanrovske ekvilibristike bila možda i fatalni udarac rezultatu ovog filma na blagajnama.

Iako se čini da ovakav stilski agresivan film po definiciji komunicira sa mlađom publikom, reč je zaporavo o filmu koji tematizuje mladost Edgara Wrighta, i koji ne preza da svoje uzore nađe u naslovima poput radova Franka Tashlina, Coxovog REPO MANa i De Palminog PHANTOMa a to su sve stvari koje danas imaju pre svega vrednost na tržištu nostalgije.

Otud je sa svojim retro senzibilitetom, SCOTT PILGRIM kao STREETS OF FIRE za indie klince, to jest one koji su nekoliko godina pre bili indie klinci a sada su ko zna šta, i unosi dobrodošlu dozu konfrontacije i naslja u ovu inače dobrohotnu scenu, milje & imidž. Za mnoge nekadašnje indie klince, ovaj film je došao prekasno, kada su već poklekli pred nasiljem bullyja kao što je Meho. I zato nosi sa sobom naročitu dozu sentimentalnosti.

Ipak, u godinama koje dolaze, on će biti slika jednog neostvarenog indie sveta kojim će biti indoktrinirane generacije koje dolaze. Edgar Wright možda nije stvorio propagandni film kad je trebalo, ali u večnosti je osigurao medijsku pobedu u ratu između rokenrol žanrova.

* * * 1/2 / * * * *

No comments:

Post a Comment