Friday, June 5, 2009

BRONSON

Pogledao sam BRONSON Nicolasa Winding Refna.

Opus ovog reditelja je bogat i sjajnim filmovima i promašajima a BRONSON je jedan od njegovih najambicioznijih promašaja. Nije reč o promašaju koji ga degradira kao reditelja, štaviše pre bih rekao da je reč o promašaju koji ga reafirmiše kao reditelja sklonog eksperimentima, što je za svaku pohvalu, ako imamo u vidu da je vrlo lako mogao da se prepusti formulama koje su mu uspevale.

U ovom filmu, Refn pokušava da ide stazama koje su pre njega prešli Kubrick, Fassbinder i mnogi tanki pozorišni reditelji, uzima priču o prestupniku koji sebe doživljava kao umetnika i zabavljača i proučava njegovu priču.

Refn pokušava da film postavi u tri ravni, kao rekonstrukciju događaja iz Bronsonovog života, kabare u kome on priča životnu priču i okvir u kome se on direktno obraća publici. Ta rešenja već sama po sebi ističu da Refn u ovom filmu donosi nekakav rediteljski postupak, i Refn tretira taj postupak sa velikim P. Otud na svakom koraku pokušava da nam pokaže kako ovo nije običan film i kako je Postupak na delu, otud intenzivna upotreba klasične muzike a potom, i plesne elektronske muzike, bez ikakvog naročitog opravdanja pošto ukoliko je želeo da spaja sliku i zvuk u neku vrstu video rada, u tome svakako nije uspeo pošto je na nivou inscenacije BRONSON krajnje mediokritetski film, sa dosta ravnim i konvencionalnim, čak tromim kadriranjem, sporadičnim pokušajima krajnje banalne simobolike u kompoziciji kadra, ali ni u tome nije konzistentan.

Sama Bronsonova priča je po svom karakteru repetitivna, a film zbog svoje fassbinderovske stilizacije ne nudi čak ni dokumentarnu dimenziju cele priče. Događaji se ponavljaju, on divlja na prvom, drugom, trećem, četvrtom mestu, lik se ne razvija, i na kraju se sve završi tamo gde se i počelo. Bronson je bio i ostao idiot ali čak nemamo ni istorijski pregled njegovog idiotizma, koji je verovatno impresivan čim je od 34 godine robije, 30 proveo u samici, niti postoji neka iole smislena politička dimenzija priče, sukob njega sa sistemom, ili bilo šta.

Čak ni ta banalnost BRONSONa ne može da bude servirana na efektan način zbog neobično suvog rediteljskog pristupa i krajnje konvencionalne vizuelnosti koja se graniči sa arhaičnošću. BRONSON se po svojoj ispraznosti može porediti sa sličnim britanskim filmom McVICAR s tim što ovaj film Toma Clegga barem ima neke dobro režirane suspense scene kojima pokriva tu banalnost.

BRONSON se pojavljuje u trenutku kada su se jdan za drugim pojavili filmovi o Andreasu Baaderu, Jacques Mesrineu i Vladi Vailjeviću, trojici elinkvenata iz sedamdesetih koji su svaki na svoj način manipulisali medijima, ponašali se iracionalno i postali zvezde. BRONSON ne liči ni na jedan od ova tri filma po Postupku, ali je istovremeno i neuporedivo slabiji i besmisleniji od sva tri.

Tom Hardy je u glavnoj ulozi na nivou imitacije. U njegovoj bučnoj interpretaciji teško da se može govoriti o izgrađenom karakteru, on se samo transformisao u persiflažu Bronsona i to je to.

No, kako rekoh, čini mi se da Refn nije uzalud potrošio vreme snimajući ovaj film i smatram da se nije ni mnogo ponovio. Nadam se da će mu sledeći eksperiment biti uspešniji.

No comments:

Post a Comment