Saturday, November 10, 2007

SORCERER

Sinoć sam se podsetio SORCERERa Billy Friedkina.

Gledao sam ga kao klinac i tada mi se jako dopao a u međuvremenu sam u nekoliko navrata pokušavao da ga repriziram ali mi je prvih pola sata uvek bivalo nepodnošljivo i prekidao sam.

Iz današnje perspektive, ovaj film deluje kao Friedkinova labudova pesma. Međutim, u ono vreme to je u stvari bio prvi znak da golden boy ume da pogreši posle isporučicvanja po jednog esencijalnog filma u dva važna žanra.

Ono što je SORCERERov osnovni kvalitet jeste Friedkinova želja da spoji monumentalnost, dokumentarnost i jasan high concept film. Dok je Cluzotovo izvorno remek-delo bilo jedan tipičan suspense B-film francuske produkcije, bazirane na romanima "crne serije" i nadrastao rutinski karakter tih filmova upravo kroz odličnu egzekuciju i high concept, Friedkinov film pokušava da bude jedna ambiciozna produkcija koja u sebi obuhvata svu realističnost koju holivudski novac može da pruži, apsolutno iskorišćavanje egzotike i podvlačenje političkih konotacija plus high concept.

Iako je nastao znatno kasnije, mislim da je film koji bi se mogao iskoristiti kao refrenca na SORCERER jeste FITZCARRALDO. Prosto te bizarne sizifovske okolnosti u susretu devetnaestovekovnog kapitalizma i južnoameričkih plemena su karakteristične za oba filma.

E sad, SORCERER ima samo jedan ogroman problem, a to je što scenario Walona Greena, poznatog opo nekim od najmačističkijih skriptova, ne uspeva da integrioše karaktere u priču niti da njihove konflikte ozbiljno iskoristi. Dugi build up likova kasnije praktično nema funkciju kad se krene u vožnju kamionom, nema podmetanja između likova, iako su u zavadi, solidarnost nastupi jako brzo.

I samim tim, čitav koncept forisranja karaktera biva obesmišljen pošto dugo zagrevanje likova nikada ne postano funkcionalno.

Konačno, zanimljiv je trenutak Scheiderovo ludilo u pustinji gde Friedkin pokazuje da će u ostatku karijere uglavnom koristiti vrlo grube psihološke zahvate, to jest da će psihu likova zameniti psihologizacija, i to u najrudimentarnijoj formi, što će dostići svoj vrhunac u CRUISINGu jednom neverovatno lepljivom a suštinski besmislenom filmu, koji inače može da bude dobar double-bill sa LAUGHING POLICEMANom.

U svakom slučaju SORCERER je jako zanimljiv pokušaj i ni u kom slučaju nije uzaludan kako je uvreženo mišljenje među istoričarima filma.

* * * / * * * *

No comments:

Post a Comment